LIKOVNI KUTAK
 

Tempere

Tempera je slikarska tehnika u kojoj boja nastaje miješanjem pigmenta s otopinom ljepila i vezivnog sredstva (jajeta, gumiarabike i sl.) odakle joj i ime: riječ tempera dolazi od riječi temperare, što znači miješati.

      Podloga za slikanje temperom može biti hrapavi papir, drvo ili platno. Kist za temperu je čvršći od kistova za akvarelne boje, ali i malo mekši od kistova za uljane boje. Potrebna je paleta koja može biti kupljena ili možemo koristiti priručna sredstva od kojih je najpogodniji poklopac nekog lonca, ili ploča od metala, plastike ili pleksiglasa.

      Tempera je gusta, neprozirna, pokrivna boja, zbog čega možemo lako preslikati dijelove slike koji nam ne odgovaraju. Kod miješanja na paleti boju razrjeđujemo vodom do gustine slične jogurtu. Boju posvjetljujemo miješanjem s bijelom bojom i tako dobivamo tonove, bilo stepenasto, bilo u postepenoj modelaciji. Poželjno je izbjegavati "čiste", sirove boje iz tube i što više ih miješati na paleti. Moguće je dobiti posve jednolične namaze, ili ekspresivne, razvedene i dinamične plohe. Sloj boje ne bi smio biti predebeo jer se tada boja ljušti. Boje možemo kupiti sve zajedno u paketima ili svaku boju pojedinačno.

Olovka

Olovka spada u slikarske tehnike, skupina crtaćih tehnika. Kroz povijest se bitno mijenjala. Prvi materijal od kojeg se izrađivao materijal uloška olovke bio je srebro. Srebro je ostavljalo sivi trag, no problem je bio u skupoći materijala. Zatim ga zamjenjuje olovo.. Ono je mekše pa je olakšalo pisanje i ostavljalo je postojaniji trag od srebra. No, olovo je teško pa su ljudi ponovo bili prisiljeni pronaći materijal za pisanje. I pronašli su ga. Riječ je o grafitu.. Grafit se miješa s glinom pa može biti različitih tvrdoća - od jako mekanog do tvrdog, stoga danas razlikujemo mekane i tvrde olovke. Olovka se u slikarstvu koristi za skice, a crteži olovkom su cijenjeni i kao samostalna umjetnička djela.

U usporedbi sa srebrenkom, grafit se brže troši jer je mekan. Olovka može ponuditi debelu, tanku, svjetliju i tamniju crtu. Ona daje više mogućnosti i ona je neujednačena. Ona je jedna od daleko širih mogućnosti nego srebrenka, baš zbog toga što je grafit mekši. S olovkom jako lako sjenčamo, tako da se brzo postiže punoća oblika. Čistoća daje olovci suhi trag. Klasicizam (na prijelazu sa 18. na 19. st.) pokušava obnoviti vrijednosti klasične umjetnosti i zamjenjuje srebrenku. Klasicisti oponašaju prirodu, stvaraju fotografsku sličnost. Umjetnik je olovku maksimalno znao prilagoditi tom materijalu kojega je prikazivao.
Postoji više načina na koji se dijele olovke po tvrdoći, najčešći je često i označen na samim olovkama:

Olovke s više gline u grafitu su tvrđe, a s više ugljena u grafitu - mekše. Tvrđe olovke se koriste za tehničke crteže, srednje olovke su multifunkcionalne, a mekše olovke se koriste za umjetničke crteže.

Ulje

Ulje ili uljana tehnika- slikanje uljem je slikarska tehnika u kojoj je pigment boje spojen pomoću ulja.

Ova forma slikarstva je nastala u 15. vijeku nakon slikanja temperom i potrebe za prevazilaženjem ograničenja koje ova tehnika ima.

Privilegija uljanog slikarstva je jasnost i relativna trajnost slike i boje. Pored toga samo slikanje ne mora da se odvija brzo i dozvoljava svakovrsne korekcije slike što omogućava razne rafinovane postupke kao na primer upotrebu lazurnih boja. Nedostatak je sporo sušenje boje, pored toga kod pogrešnog odabira i pogreške u miješanju boja dolazi kod sušenja do nabiranja ili pucanja primjenjenog sloja boje. Predhodnikom uljane boje je bila tempera od žumanaca jaja.
 

Podloge za slikarstvo uljem - Podloge u slikarstvu nazivamo one čvrste površine na kojim se izvodi slika. Kao podloga u slikarstvu dolazi u obzir drvo, platno, metalne površine, hartija, kartoni, zid i dr. Najstarija podloga u slikarstvu bila je daska koja se direktno preparira ili se na nju prilepilo platno a zatim se preparira i glača i kao takva sa upotrebljavala kao slikarska podloga. Razvojem slikarstva i dolaskom uljanih boja postepeno je daska isčezavala kao podloga za slike i umjesto nje se počelo upotrebljavati platno koje je danas gotovo isključivo podloga u slikarstvu. Platno zadovoljava stoga što je moguće praviti slike velikih formata, što na dasci nije bilo moguće a drugo što zrnatost platna odgovaraju mnogo više slikarskom ukusu nego je to daska.

Da bi se na platno moglo slikati potrebno ga je razapeti na jedan ram a zatim ga inpregnisati sa takvim rastvorom tutkala koje će ograničiti upijanje platna zaliti mu pore i zaštititi ga od vlage sa poleđine. Neki slikari slikaju ne platnu koje je impregnisano ali većina ga poslije impregnacije premaže nekim sredstvom koje će slikarskom platnu dati jednoliku boju izvjesnu glatkoću i koje će zatvoriti pore i to u dva tri premaza pre no što će početi sa slikom. Recepata za impregnaciju ima bezbroj. Kao materijal za impregnaciju dolazi u obzir ljepak odnosno vezivo i bijeli pigmenti. Za vezivo se od najstarijih vremena upotrebljava rastopljano tutkalo ili kazein a tek kasnije je došlo u upotrebu i ulje kao vezivo za pravljanje preparature. Što se tiče pigmanata koji se upotrebljavaju za pravljanja preparature ima ih mnogo. Najstariji i najbolji preparat za pravljenje preparature jeste sirovi gips a zatim sedimentna kreda- bela birkreda. Neki slikari upotrebljavaju i vajarski gips, neki kaolin ili tutkalo. Kako ovi pigmenti za prepariranje nisu dovoljni pošto u kontaktu sa uljem dobijaju drugu boju- gube boju, to se u preparature dodaje i neka bijela boja kao što je krenzervajs, cinkvajs ili litopon.

Najčešća podloga za uljane slike i priprema - Uzme se laneno ili kudeljno nebjeljeno platno. Tkanje tog platna neka bude platnasto tj. da na licu i naličiju ima jednoliku strukturu. Okomiti i vodoravni konci (osnova i polka) neka budu od istog konca. Ovo platno se položi na stol i za njega se napravi ram iz koga su kailovi izvađeni. Kad se postavi platno onda se počinje sa razapinjanjem platna. Razapinjanja ima više vrsta. Izvadi se srednji ekser iz kail rama i sad se zakuca na sredini kail rama a zatim se sa desne strane razapinje i priteže i pričvršćuje a zatim se sve to ponavlja dok se gornja strana ne razapne i ne pričvrsti. Naposletku se to učini i sa uglovima i to po mogućnosti sa nešto dužim ekserima. Prilikom učvršćivanja ekserima na kail ram eksere ne treba potpuno zakucati već treba ostaviti mogućnost da se oni ponovo izvuku iz kail rama u slučaju da to zatreba.

Za impregnisanja se rastopi 6-7% tutkala u vodi (60- 70 grama tutkala na litar vode), a zatim sasuti u taj tutkalni rastvor jednu kašiku istopljane stipse koja je predhodno natopljena u malo vruće vode. Staviti ovo stipsano tutkalo da se malo želira na hladnom mestu i onda ovo spihtiasto tutkalo umutiti četkom a zatim istresti na sredinu platna i razmazati ga po cijeloj površini a sav višak skinuti špahtlom sa platna. Staviti da se ovako inpregnisano platno osuši.

Prepariranje platna se vrši tako da se uzme čaša bijele krede ili sirovog gipsa i čaša cinkvajsa i saspe se u konzervu pa se izmiješa. Zatim se saspe čaša vode i izmiješa se sa kredom i cinkvajsom da se dobije jednolika polučvrsta pasta a zatim se sipa uz neprestano mešanje dve čaše rastopljenog tutkala, onog istog kojim je inpregnisano platno. Rezultat ovog je normalno razmaziva bijela tečnost.

Preparaturu u tečnom stanju treba razmazati po platnu sa četkom na sledeći način. Zamočiti grundir četku u preparaturu, otare se četka o rub konzerve pa se ovako polupraznom četkom razmazuje potezima 30- 40 cm. dužine sve u jednom pravcu. Zatim se ostavi da se premazano platno u vodoravnom položaju suši barem pola sata a zatim se ponovni premaz vrši u suprotnom smjeru da se dobiju dva maksimalno pokrivna sloja u većini slučajeva dovoljna su dva sloja ali se može postaviti još jedan.

Tehnika uljanog slikarstva - Kod uljanog slikarstva razlike između suve i svježe boje su male i zbog toga je jako pogodna za slikanje realističkog slikarstva i vjerno prikazivanje prirode do najfinijih detalja i predstavlja najbolji materijal za predstavljanje forme.

Crtež - Prvo se izvodi crtež koji mora biti jasan i čist a sredstva za srtanje su ugalj, tempera, tuš, olovka (ne mastiljava). Postoji najšira sloboda kako se crta slika. Najbolje je počinjati tamnijim bojama i ići ka svetlijim. Boju treba stavljati jednu preko druge ne mešajući je dugo na paleti. Nije dobro početi sliku pastozno a boje koje jako pokrivaju moraju biti postavljene u donjim slojevima a preterana upotreba ulja predstavlja opasnost po sliku. Ako se ulju dodaju smole može se raditi ne čekajući sušenje slike.

Pastozni slojevi - Danas se na uljane boje gleda drugačije nego u prošlosti. Slika se pastoznim bojama i ovako upotrebljavana boja je zbog svoje materijalne ljepote i fine teksture koja se postiže upotrebom ovakvih tonova i zbog finih sivih tonova danas u upotrebi. Pastozan ton pokazuje potez četkom i ti potezi stvaraju slikarske rukopise i daju mu svojstven ton. Tvrdi se da su pastozni slojevi nepostojani i da brzo propadaju ali ako se ne ide u ekstreme može se uvjeriti u suprotno. Boja koja nije puno opterećena "bindnmitom je solidna vrlo postojana i podnosi rad u pastoznim debelim slojevima. Polažu se naizmenično pastozni i tanki slojevi. Rembrantove i Ticijanove slike kao i Papin portret od Velaskeza potvrđuju da se ovakove slike dobro očuvaju. Laici misle da je pastozna slika posljedica slikareve neveštine i ne znaju da se stvara time svjetlina slike i draž strukture, jedino može potizati pastoznom bojom.
 

Upotreba lazura - Ako se doda previše ulja boja će da ispuca a razmazivanje ulja dovodi do neprijatne glatkoće. Neki slikari kao Rubens su boju rastrljavali prstima ali za razmazivanje boje se koriste štroke četke od svinjske dlake a za finije detalje četke sa mekom dlakom. Ranije su slike bile glačane pre nego što su bile lakirane. Kurbe se služio i špahtlama kojim je nanosio boju. Lazurni tonovi na slici deluju tako da uvek idu u prvi plan. Kao lazur upotrebljena boja ima dubinu i pri tom najveću čistoću i ljepotu lokalnog tona i one zahtjevaju jednu svjetliju podlogu jer nemaju paste. Pastozna slika deluje više svojom površinom te odgovara više za tamne prostore. Sliku ne treba započeti lazurnim bojama.U slikanju su najbolji prosti postupci i sve vještine kao struganje, grebanje, rastiranje, brisanje, skidanje boje upijaćim papirom ne dovode do uspjeha.

Slikanje u slojevima - Slikanje u slojevima- potslikavanje i preslikavanje je staratehnika. Neki slikari su izvodili poslikavanje precizno sa svim detaljima dok su drugi potslikavali samo flekama. Često su u prošlosti pripreme izvodili učenici a majstor je takvu sliku završavao slikanjem ala prima slikanjem. Završna obrada slike se vrši verniranjem koje se izvodi posle sušenja slike.

Završna obrada slike - Upotrebljava se smolasti verni. U starim receptima se nalazi preporuka da se pre verniranja slika opere vodom. Za verniranje se upotrebljavaju preskalice i pištolji koje upotrebljavaju zanatlije.

Tehnika slikanja ala prima - Ova slikarska tehnika (ital. "alla prima“= na prvi put) se izvodi izravno na platnu i na podlogu koja se pripremi i upotrebljavaju se boje koje se miješaju direktno na platnu a ne na paleti, slikarskoj daščici na kojoj se obično izmješaju tonovi boje koji će se primjenjivati kod slikanja i tu se direktno nanosi boja bez postupka, koji se primjenjuje kod starih studija; podslikavanja, pasta, lazura. Ova tehnika ala prima se u prvo vrijeme upotrebljavala za skice i predloge a naročito u impresionističkom slikarstvu se upotrebljavala tehnika u kojoj su se boje miješale na platnu direktno iz tube.
 

Povratak na vrh         Home