Salvador Felipe Hasinto Dali, 1. markiz od Pubola (katal. Salvador Felip Jacint Dalí Domènech, šp. Salvador Felipe Jacinto Dalí Domènech), rođen je 11. maja 1904. godine, a umro je 23. januara 1989. godine, u Figerasu. Bio je katalonski španski nadrealistički slikar, pisac vajar, scenograf i glumac.
On je jedan od najznačajnijih umjetnika XX vijeka, a često ga nazivaju i velikim majstorom nadrealizma. Njegova umjetnička djela pokazala su da je on jedan od najkreativnijih slikara svog vremena. Dalijeva česta tematika je svijet prostora, pijanstva, groznice i religije. Dali je izražavao veliko poštovanje prema španskom diktatoru Fransisku Franku, kao i Adolfu Hitleru, što je mnogo puta dovelo u pitanje procjenu njegove ličnosti i njegovih djela.
Dali je rođen 11. maja 1904. godine u Figerasu, a umro je 23. januara 1989. takođe u Figerasu. Ime Salvador je prvo bilo dato njegovom bratu, koji je devet mjeseci prije Salvadorovog rođenja umro. Sve do rođenja njegove sestre Ana Marije, Salvador je bio jedino dijete u porodici. Zbog gradskog društva i vaspitanja koje je stekao od oca, uglednog notara, kod Dalija se javila želja za sigurnošću i disciplinom, što mu je kasnije bilo veoma važno u životu.
Dali se poslije 1929. godine pridružio nadrealističkom pokretu, iako su ga lideri surealističkog pokreta 1934. diskreditovali zbog njegovog pro-fašističkog držanja, nakon toga izjavljuje Dali: „Surealizam to sam ja!“. Njegove slike predstavljaju prikaze snova i svakodnevnih objekata u neočekivanoj formi, kao npr. curenje satova u slici „Trajnost memorije“ iz 1931. godine.
Kasnije Dalijeve slike su na religioznoj osnovi i klasičnijeg stila, kao npr. „Raspeće“ i „Sakrament Tajne večere“. Radio je i na filmu, ilustrovao knjige, pravio nakit, i kreirao kostime i scenografije. Od pisanih djela pored scenarija za balete tu je i nekoliko knjiga - „Život Salvadora Dalija“ i „Dnevnik genija“.
Jedan je od malobrojnih kome su za vrijeme njegovog života sagradili dva muzeja. Prvi je Dali Muzej u Sv. Petersburgu na Floridi, koga je osnovao 1971. godine kolekcionar Dalijevih djela A. Rejnold Morz i njegova žena Elenor. Kolekcija je prvo bila izložena u jednoj zgradi u blizini Morzeove rezidencije u Klivlendu, u Ohaju. Godine 1982. muzej se preselio u Sveti Petersburg na Floridu.
Drugi muzej je Teatro Muzeo Dali u Figerasu. Nakon što je 1850. sagrađeno pozorište uništeno požarom na kraju Španskog građanskog rata 1939. godine, Ramon Guardiola, gradonačelnik Figerasa, predložio je Daliju 1961. godine da mu se tu podigne muzej. Dali je to vrlo rado prihvatio, jer je u toj zgradi održao svoju prvu izložbu 1918. godine. Muzej je otvoren 28. septembra 1974. godine i od tada ima milione posjetilaca.
U Španiji su od sredine devedesetih godina još dva muzeja dostupna javnosti. To su zamak Pubol, koji je pripadao njegovoj ženi Gali od 1970. (1930. Salvador joj je obećao da će jedan dvorac urediti samo za nju) i u kome je Dali živio dvije godine nakon njene smrti, i kuća u Port Ljigatu, malom ribarskom selu blizu špansko-francuske granice, koju je kupio 1930. godine.
Svoje umjetničke ambicije, Dali je usmjerio i na fotografiju, dizajn, književnost i snimanje filmova. Sarađivao je i s Waltom Disneyjem na nikad dovršenom, za Oscara nominovanog animiranom filmu pod nazivom Destino, koji je dovršen i izdan tek 2003. godine. Na području igranog filma sarađivao je sa slavnim Alfredom Hitchcockom na filmu Začarana iz 1945. za koji je napravio slavnu scenu sna, a sa svojim prijateljem, režiserom Luisom Bunuelom sarađivao je (scenarij i gluma) na avangardnim filmovima Andaluzijski pas i Zlatno doba.
 

Iako su ga mnogi smatrali izrazito maštovitim, Dali je imao potrebu da čini mnoge bizarne i čudne stvari kako bi privukao pažnju na sebe. To je nekad ljutilo pobornike njegove umjetnosti jednako kao što je ljutilo i njegove kritičare, jer su neke od tih stvari privlačile više pažnje nego njegova umjetnost.
Dali je imao i sestru, Ana Mariju, koja je bila tri godine mlađa. Ona je 1949. godine izdala knjigu o svom bratu, «Dali viđen od njegove sestre ». Među njegovim najznačajnijim prijateljima iz djetinjstva su pjesnik Federico garcia Lorca, te fudbaleri Barcelone Sagibarba i Josep Samitier. Kada bi Dali išao na praznike u Cadaques, on, Sagibarba i Samitier igrali bi fudbal.
Dali je kao šestogodišnjak želio biti kuvarica, uporno insistirajući na ženskom rodu imenice, a sa sedam Napoleon. Nakon toga je upoznao slikarstvo i naslikao svoju prvu sliku. Ubzo je krenuo u školu crtanja.
Godine 1922. Dali polaže završne školske ispite, no ne bez teškoća, te pokušava nagovoriti svog oca da ga pusti na studij umjetnosti u Madridu. Po dolasku u Madrid, uselio se u Residencia de Estudiantes(Studentski dom) i upisao je Univerzitet umjetnosti u Školi lijepih umjetnosti San Fernando. Dali, koji je bio visok 172 cm, poprilično je privlačio pažnju svojim ekscentričnim izgledom. Imao je dugu kosu i zaliske, a oblačio se u stilu engleskih esteta s kraja XIX vijeka, noseći odijelo i karakteristične muške dokoljenke. No, za razliku od kasnije, njegove slike, u kojima je eksperimentisao s kubizmom, su privlačile najveću pažnju. 1924. po prvi put ilustrira knjigu. Bila je to katalonska poema "Les bruixes de Llers" (Vještice iz Llersa) koju je napisao njegov prijatelj i školski drug Carles fages de Climent.
Nakon izbacivanja s Akademije, Dali je želio u Pariz i mislio je da će ga otac pustiti bez prigovora, ali to se nije dogodilo. Upravo zato je prva tri mjeseca bio u pratnji svoje tetke i sestre. Ovdje Dali dostiže svoju umjetničku zrelost i uključuje se u umjetnički pokret koji će ga proslaviti, ali isti taj pokret će upravo Dali učiniti svjetski poznatim i karakterističnim.
Godine 1929. otvorena mu je i prva izložba u Parizu, ali on joj nije prisustvovao. Dva dana prije izložbe, on bježi s Galom u Španiju. Gala je s Dalijem živjela od 1929., a vjenčali su se tek 1934. Godine 1958.  ponovo su se vjenčali, ovaj put prema katoličkom obredu, kako bi udovoljili zakonima Francove Španije. 1931. Dali slika, prema mnogima, svoju najpoznatiju sliku –Postojanost pamćenja. Opšteprihvaćena interpretacija djela je ta da satovi negiraju pretpostavku da je vrijeme fiksno i determinističko, a ovo potvrđuju i ostali prizori sa slike, kao što su mravi i muha koji izjedaju neke od satova, te krajolik koji se širi.
Godine 1940., nakon što je Drugi svjetski rat došao u Francusku, gdje su Dali i Gala boravili, njih dvoje se odlučuju na odlazak u SAD, gdje borave punih 8 godina. Nakon odlaska u SAD, Dali je takođe ponovo počeo praktikovati hrišćanstvo. Godine 1941. izlaže s Miroom u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, a 1942. mu izlazi autobiografija Tajni život Salvadora Dalija. Godine 1948. u Americi izdaje 50 tajni čarolije umjetnosti, a već 1949. vraća se s Galom u Europu gdje i ostaje do kraja života.
Godine 1949., Gala i Dalí se vračaju u Dalíjevu rodu Kataloniju. Odmah po dolasku surađuje s Peterom Brookom, a predstavi Salomé i s Luchinom Viscotijem na predstavi Kako ti drago. No, činjenica da je za životni prostor odabrao Španiju, kojom je tada vladao Franco, izazvala je veliko nezadovoljstvo kod njegovih kolega i savremenika. Upravo zbog ovoga se pretpostavlja da je odbacivanje nekih njegovih kasnijih djela imalo više veze s politikom nego sa samim djelima. Ove godine takođe započinje novu slikarsku seriju koja započinje slikom Madona iz Port Ligata.
Tokom svojih kasnih godina, Dali se nije ograničio samo na slikarstvo nego se počeo baviti i drugim poslovima: izrađivao je djela pomoću metode prskanja tinte na prazan papir i postao je jedan od prvih slikara koji je holografiju koristio u svrhu umjetnosti. Veliki broj njegovih djela iz ovog perioda sadrži mnoge optičke iluzije. Kasnije su mnogi mlađi umjetnici spominjali da je Dali izvršio velik uticaj na pop art.
Godine 1980. Dalijevo zdravlje se naglo pogoršava. Gala, koja je već bila polusenilna, trovala ga je opasnim koktelom koji je sadržavao lijek koji mu je toliko oštetio nervni sistem da je izgubio skoro sve umjetničke sposobnosti. Sa 76 godina, "uvijek zdravi"  Dali je izgledao kao ruina, što se najviše moglo vidjeti na njegovim rukama koje su se tresle kao da ima Parkinsonovu bolest.
1982. kralj Juan Carlos I imenuje ga markizom od Pubola. Zbog dane mu časti, Dali je kralju poklonio sliku Glava Europe, koju mu je predao kada ga je ovaj posjetio na smrtnoj postelji. Od tada Dali živi u dvorcu u Pubolu, kojeg je poklonio svojoj supruzi Gali.
U decembru 1988.  Dali je odvezen u bolnicu zbog zatajenja srca, no oporavio se. 23.01.1989. dok je slušao svoje omiljeno djelo, Wagnerovu operu Trsitan I Izolda, Dali umire u Figuerasu u 84. godini života. Po svojoj želji, pokopan je u svom Teatro-Museju, a svoje bogatstvo i djela oporučno ostavlja španskoj državi. Od 286 djela koje je ostavio Španiji, 56 ih se nalazi u Figuerasu, a 230 u Madirdu. Skoro sva Dalijeva djela imaju neko simbolično značenje ili nekakav simbolistički element u njima.
Dali je tokom svog života napravio više od 1,500 slika, a bavio se i dizajnom, skulpturom, fotografijom, te snimanjem filmova i izradom crtanih filmova u kolaboraciji s Waltom Disneyjem. Upravo taj enorman opus uzrokovao je njegovu veliku popularnost koja je rezultirala mnogim biografijama, izložbama širom svijeta, a njegov uticaj na druge umjetnike traje i danas. O njegovom životu snimljeno je i nekoliko filmova od kojih je možda najpoznatiji Warholov polusatni film iz 1966., a trenutno u produkciji je novi biografski film o Daliju pod naslovom Dali & I: The Surreal Story u kojem će Dalija tumačiti Al Pacino.

NAZAD