Nadrealizam je umjetnički pokret nastao u Parizu. Nadrealizam je nastao i razvijao se neposredno iz italijanskog metafizičkog slikarstva i dadaizma. Andre Breton, francuski pjesnik, je prvi okupio umjetnike novog smjera svojim "Manifestom nadrealizma" 1924. Godine. Kao i futuristi, prezirali su sve zakone i ustaljene običaje, ali umjesto borbi s društvom, okrenuli su se od stvarnosti i usmjerili svoje napore istraživanju ljudskog duha za koji su smatrali da je potisnut i ugušen društvenim pritiscima. Fantazijska, iracionalna, imaginacijska komponenta umjetnosti oduvijek je izražavala tajnovite predjele ljudske duše. Europska likovna umjetnost od srednjeg vijeka do danas otvara izvore imaginacijskog na razne načine. Tek u nadrealizmu su ove strukture ljudskog bića izašle u prvi plan i umjetnici su se skupili u jedinstven pokret.
Metafizička škola je nastala u italijanskom gradu Ferrara 1917. godine. Nastao je iz susreta četvorice umjetnika: Giorgia de Chirica, Carla Carraa, Alberta Savinija i Filippa de Pisisa. Naredne godine joj se pridružuje i Giorgio Morandi. Grupa se 1920. raspada. Ti umjetnici sami sebe određuju kao metafizičare, to jest smatraju da vide kraj stvarnosti. Njihova djela, čije značenje često ostaje tajanstveno, priopštavaju osjet nestvarnosti, iščekivanja neobičnog događaja, prizivaju tišinu i san. Ništa od onoga što je naslikano nije onako kakvim se čini: predmeti se postavljaju jedan uz drugi bez logičkog smisla, a odnosi koji ih povezuju ostaju nepoznati. U tehničkom pogledu savršeno kao antičko slikarstvo, metafizičke slike ne teže tome da budu provokativno neugodne kao i dadaističke, već nas upozoravaju da nas i neživi predmeti mogu uvući u čarobni krug, u začaranu dimenziju.
Nadrealizam se oslanja na iskustvima drugih pokreta, u prvom redu ekspresionizma i dade. Nadrealisti na svojim slikama do krajnjih granica dovode vizualno izmještanje i osjećaj nestvarnosti. Nadahnuće traže u podsvjesnome te jedan kraj drugog stavljaju likove koji su jedan drugom strani, kao što su to nekoliko godina ranije radili metafizičari i dadaisti. Bizarno, neobično, uznemirujuće - sve to karakterizuje djela nadrealista koji otvoreno izjavljuju da žive zajedno s čudovištima ljudskog uma.
U slikarstvu se nadrealisti služe veoma preciznom tehnikom, čineći gotovo opipljivima vizije koje pripadaju dimenziji uma, a ne dimenziji stvarnosti. Na platnu predmeti trpe izobličenja ili se smještaju u kontekst koji je potpuno stran njihovoj uobičajenoj okolini.
Paul Klee (1879.-1940.) stvara isto jedan nepostojeći prostor koji je neizmjeran, sastavljen od pomno slaganih ploha nježnih boja, najsuptilnijih prijelaza koji zahtijevaju pomno promišljanje i prepuštanje mašti – spoj dječje naivnosti i jednostavnosti s vrhunskim znanjem i majstorstvom umjetnika. Dakle, jedno poetično i apstraktno slikarstvo u kojem boja ima potpunu autonomiju.
Drugi slikari, poput najpoznatijeg nadrealista Salvadora Dalija (1904.-1989.), nastoje što dublje prodrijeti u ponore ljudske podsvijesti (osobito strahova, bjesova, nemoći i mržnje). Dali nastoji što tačnije prikazati, u zbilji nemoguće, kombinacije iz snova, i to tako uvjerljivo da se čini posve istinitima.
 |
 |
 |
 |
 |
 |