Una, roman Mome Kapora,je jedan od romana koji pripadaju savremenoj knjizevnosti.Prikazuje stanje u Beogradu osamdesetih godina,ali ta ideja je opsta i moze se primijeniti na cjelokupan prostor Balkana,a i sire. Predstavljena je smjena generacija,razlike i slicnosti izmedju onih koji su bili i jesu i onih koji jesu i bice. Spona te dvije generacije i nit koja povezuje je ljubavna prica izmedju mlade Une i njenog profesora Misela Babica. Ali ni ta ljubav nije cista,vec je pomijesana sa dozom izdaje.
Mladost i mladi tog perioda su prikazani kao oni koji se ne bore,koji su postali apoliticni i ciji zivot polako upada u mrezu dosade i potpune pasivnosti. Neki ih zbog toga kritikuju,a neki to opravdavaju cinjenicom da su oni ti koji su se borili i da mladi,zahvaljujuci njima, zive u skoro idealnom svijetu te zbog toga nemaju ni razlog ni potrbu da se bore. Ti isti u potpunosti i omalovazavaju znacaj bunta u bilo kojem pogledu priakzujuci ga kao neki cisto dekorativni element,poprilicno izlizan. Ta nova generacija je bila olicje slobode i yivljena bez stida. To pokazuje i sama Una,koja predstavlja tu novu oslobodjenu generaciju koja nije ponizena ako na sebi nema odjecu kao produzetak sebe. Da bi prikazali i istakli znacaj starijih, neki su mladost predstavili kao kategoriju bez posebne vrijednosti, nesto sto ce godine odnijeti sa sobom. Kapor se koristi i iygledom lifta da bi na poprilicno zanimljiv nacin simbolicno prikazao gdje je svijet dosao. Pornografske poruke, psovke, stihovi i obicne rijeci koje tako nazijvaju, imena beznacajnih ljudi i crtezi koji predstavljaju potisnuti erotski naboj su nivo na koji je intelekt vecine spao. Do masovne pojave i sirenja toga doveo je i strah ljudi da zive izvan neke ideje ma koliko da je ona izlizana i potrosena. Zbog toga se ljudi uljuljkivaju u ustaljene sisteme misljenja, iako oni u potpunosti ubijaju individualnost- ono sto je ljudsko u ljudima. Imaju li stariji pravo da se zgrazavaju nad onim sto vide? Oni su svjesni da je razvoj nesto sto je neminovno i da odredjene stvari shodno tome gube smisao, ali to nije pravdanje njihovog stanja, jer je surtina nepromjenljiva i vjecna. Dio ljudi koji pripada toj starijoj generaciji koja je dosla u situaciju da teeba da bude zamijenjena, na sebe preuzimaju odgovornost i priznaju da je njihova zaokupljenost sobom i licnim uspjehom, otjerala djecu u marihuanu koja vodi hasisu, koji vodi elesdiju, koji vodi kokainu i na kraju heroinu. Kao potencijalni lijek protiv toga, Kapor navodi ljubav koja za sobom nosi i samospoznaju.
Ljubavna prica jeste u centru dogadjaja i price koja je zastupljena u djelu, ali njeno mijesanje sa ljubomorom, egocentricnoscu i izdajom, kao najgorem grijehu po Danteu, dovodi u pitanje i njen smisao u sadasnjem vremenu. Da li smo izgubili i ljubav u teznji da spoznamo ono sto smo nazvali razumom i racionalnoscu? Da li smo na prvo mjesto stavili uspjeh i buducnost koja mozda nece ni doci? Mnoga su pitanja postavljena u ovoj knjizi, ali mozda imaju nesto zajednicko. Mozda im je zajednicko to da ako ne budemo djelovali zajedno protiv onih koji su po funkciji iznad nas, a mentalno i duhovno mnogo ispod, moracemo da odemo u neku sobu, zakljucamo je i legnemo na krevet. Onda cemo morati gledati u tavanicu i zaspati ne primjetivsi da se vec spustila noc. Onda cemo spavati, spavati.
 |
 |
 |
 |
 |
 |