Sergej Aleksandrovič Jesenjin je jedan od najvećih ruskih, a i svjetskih pjesnika. Zbog različitih faza njegovog stvaralaštva, ostao je zapamćen kao "pjesnik sela" i kao "pjesnik revolucije". Jesenjinova poezija je svevremenska, primjenljiva u svakom dobu i svim situacijama. Zbog varijateta tema, u njegovoj poeziji mogu se pronaći i oni koji pate u ljubavi, oni koji vole, djeca cvijeća i "sinovi revolucije". Počeo je da piše poeziju sa devet godina, a za svojih trideset godina života postigao je više nego mnogi pjesnici koji su živjeli mnogo duže. Bio je toliko posvećen pisanju da je, u nedostatku mastila, svoje pjesme pisao krvlju. Bio je neshvaćen, neprihvaćen i svoje emocije ispoljavao je kroz pjesme. U predgovorima za svoje knjige napisao bi tek nekoliko rečenica o sebi, uz obavezno :"Ostale biografske podatke možete pronaći u mojim pjesmama." U svaku pjesmu i poemu utkao je dio sebe i dio svoje istorije. Čak su i njegovi savremenici-pisci bili iznenađeni koliko je iskrenosti u njegovim pjesmama, kad bi počeo da ih recituje. Bio je uzor hiljadama mladih ljudi. Starogrčki filozofi smatrali su da pjesnici sa sobom na svijet donose i tajnu postanka, vječnosti i života poslije smrti- tajnu spoznaje bivstva. Jesenjin je tu tajnu znao i donekle otkrio, a analizirajući njegove stihove, i njegovi čitaoci mogu da proniknu u dubine postanka i tajne života. Jesenjin će, definitivno, i ostati uzor hiljadama mladih, a njegove pjesme omiljeno utočište i bijeg od stvarnosti još mnogo generacija.
"Ja nisam pobornik ničije književne politike. Ja imam sopstvenu. Samo ja! Pišem kako dišem. Kao što govore seljaci kod nas u Konstantinovu, "šta udahnem, to i izdahnem". Razumete, Lave Davidoviču? Seljak na severu neće posaditi ispod svog prozora kiparis jer zna zakon koji mu je priroda došapnula poretkom stvari i pojava."