PISMO MAJCI



Jesi li ziva, staricice moja?

Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.

Nek uvecer nad kolibom tvojom

ona cudna svjetlost sja i dalje.


Pisu mi da vidaju te cesto

zbog mene veoma zabrinutu

i da ides svaki cas na cestu

u svom trosnom starinskom kaputu.


U sutonu plavom da te cesto

uvijek isto prividenje muci:

kako su u krcmi finski noz

u srce mi zaboli u tuci.


Nemaj straha! Umiri se, draga!

Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam

da bih umro ne vidjevsi tebe.


Kao nekad, i sada sam njezan,

i srce mi zivi samo snom,

da sto prije pobjegnem od jada

i vratim se u nas niski dom.


Vratit cu se kad u nasem vrtu

rasire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru

budis me ko prije osam ljeta.


Nemoj budit odsanjane snove,

nek miruje ono cega ne bi:

odvec rano zamoren zivotom,

samo cemer osjecam u sebi.


I ne uci da se molim. Pusti!

Nema vise vracanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

svjetlo sto mi sija istim zarom.


Umiri se! Nemoj da te cesto

vidaju onako zabrinutu,

i ne idi svaki cas na cestu

u svom trosnom starinskom kaputu.



NAZAD NA PJESME