Hidrološki ciklus nema
početnu tačku, ali najbolje je krenuti od okeana. Sunce, koje
upravlja kruženjem vode u prirodi, zagreva vodu u okeanima. Jedan
njen deo isparava i kao vodena para dospeva u vazduh. Evaporacija se
odvija i u slatkovodnim jezerima i rekama. Sa kopna, u okviru
evapotranspiracije, voda se oslobadja iz biljaka i zemljišta, i
takodje u vidu vodene pare prelazi u vazduh. Mali deo vode u
atmosferi potiče od sublimacije, gde se sneg i led direktno
preobraćaju u vodenu paru, potpuno preskočivši fazu topljenja.
Uzlazne vazdušne struje podižu paru u atmosferu, gde, usled niskih
temperatura, dolazi do kondenzacije i nastanka oblaka.
Vazdušne struje nose oblake oko planete, pri čemu se delovi oblaka
sudaraju, uvećavaju i tako nastaju padavine. Jedan deo padavina je u
vidu snega i može se nakupljati u vidu ledenih kapa i glečera. Sneg
se u toplijim regionima često otapa na proleće, a nastala voda je
poznata kao snežni oticaj. Dok se veći deo padavina vraća ponovo u
okeane, jedan deo dospeva u kopno, gde, usled gravitacije, teče po
površini kao površinsko oticanje. Deo površinskog oticaja odlazi u
reke i kreće se kao rečni tok prema okeanima, dok se jedan deo
akumulira kao slatka voda u jezerima i rekama. Ne dospeva sav oticaj
u površinska vodna tela - veći deo prodire u zemljište
(infiltracija). Od toga, deo dospeva u duboke slojeve, obnavljajući
akvifere (zasićene stene ispod površine terena), koji sadrže ogromne
količine podzemnih voda u dugim vremenskim periodima.
Neke podzemne vode ostaju blizu površine terena i mogu se
procedjivati nazad u površinska vodna tela (i okean) u vidu
pražnjenja podzemnih voda, a neke nalaze otvore na površini terena i
pojavljuju se u vidu slatkovodnih izvora. Vremenom, ova voda
nastavlja da se kreće, pri čemu dospeva i do okeana, gde se ciklus
kruženja “završava” … i počinje. |