 |
Opis:. Transcendentalna dijalektika istražuje transcendentalne ideje.
Poslije kritičke analize čulnosti i razuma Kant ispituje ulogu uma u mogućnosti metafizike. U čulnosti je Kant pronašao transcendentalne forme opažanja, u razumu čiste pojmove razuma ili kategorije, u umu on nalazi ideje. Te ideje ne mogu proširiti naše znanje, ali one imaju pozitivnu ' regulativnu' funkciju. Kant ih izvodi iz čistog uma, i to iz njegove radnje zaključivanja, silogizma. Kako postoje tri vrste silogističkog zaključivanja: kategoričko, hipotetičko i disjuktivno njima odgovaraju tri vrste kategorije relacije i to supstancija , uzrok i zajednica. Stoga postoje i tri glavne ideje čistog uma: duša, svijet i Bog. Um u težnji da otkrije bezuslovno zapada u privid, antinomije. Zadaća je transcendentalne dijalektike je da razbije dijalektički privid. Kant se bori protiv privida -dokazima koje provodi preko paralogizama antinomija i ideala.
Tradicionalna racionalna psihologija sadrži paralogizme, tj. krive silogizme. Paralogizmi racionalne psihologije temelje se na povezivnju subjekta i supstancije. Ja je subjekt i prema tradicionalnj psihologiji , supstancija. Protiv toga Kant razlikuje Ja apercepcije (kao subjekt) od navodne supstancije duše (kao objekta):'' Jedinstvo subjekta... samo je jedinstvo u mišljenju, čime nije dan nikakav predmet, na koje se dakle ne primjenjuje kategorija supstancije,....koja pretpostavlja opažaj. Zato se ovaj subjekt uopšte ne može saznati''. Stoga nema ni saznanja o duši kao jednostavnoj, besmrtnoj i nematerijalnoj supstanciji. Antinomije nastaju iz prividnih dokaza koje sebi um daje o dvjema suprotnim tezama o svijetu. Prema transcendentalnom idealizmu dana su nam samo opažanja i njihov napredak. On se ne osvrće na argument svih umnih zaključaka:''Ako je dano ono što je uuvjetovano/uslovljeno/ tako je dan i cijeli niz uvjeta: osjetilni predmeti dani su nam kao uvjetovani, prema tome dan je i cijeli niz uvjeta''. Teza i antiteza ovih antinomija nisu krivi zaključci nego se obje mogu dokazati na polju stare metafizike. Teze pokazuju gledišta dogmatskih racionalista, a antiteze zastupaju empiristi. Stoga su obje sukobljene strane podložne istom pogrešnom zaključku, koji miješa obje. I na kraju Kant obrađuje ideal čistog uma, tj. Boga, analizirajući 3 dokaza o Bogu/ontološki, kosmološki i fizičko-teološki/. Kantova pobijanja zasnivaju se na dokazima da svi oni miješaju noumenalne predmete s fenomenalnima te da se nikako ne mogu utemeljiti na iskustvu. Bog se ne može ni dokazati ni opovrgnuti.
Ideje koje ne mogu biti konstitutivna (sadržajna) načela spoznaje, mogu biti regulativna načela, vodiči života, vječni ciljevi i zadaće. Ideju slobode volje, besmrtnosti duše i Boga, koje teorijski um nije mogao spoznati, za praktični postaju uslov.
Nemoguće je odrediti moral bez slobode. Um je po Kantu sjedište privida. Glavni dio transcendentalne dijalektike sastoji se u istraživanju dijalektičkog privida. Transcendentalne ideje (slobode volje, besmrtnosti duše i Boga) posmatrane kao objekti vode u proturječja. To Kant dokazuje preko paralogizama (duša), antinomija i ideala ( Bog) čistog uma.
|
