![](38b.jpg) |
Opis:
Ideje nisu 'stvarne'u istom smislu kao što su to stvari. One su izvor bivstvovanja stvari i, u isto vrijeme, izvor dobra. Biće je u isti mah vrijednost. Biti znači vrijediti. Po Platonu ''ono što jeste'' ima samim tim vrijednost, jer ako to ''jeste'', ono je to zahvaljujući svom učešću u idejama. Ideje kojima stvari duguju svoje bivstvovanje su vječite, jednostavne i apsolutne. Ideja sunca, u platonovskoj metafori pećine, ideja o idejama, vrhunsko dobro, ideja o samom dobru. Ideje u sebi ujedinjavaju biće i vrijednost. Izvor svake vrijednost je ideja o najvišem dobru. Ako su druge ideje vrijednosti , one su to zato, što je dobro vrhunska vrijednost. Bez najvišeg dobra, jednakost ili pravičnost bile bi bezvrijedne. Jedino najviše dobro čini da, polazeći od njega, vrijednost ozračuje i sve druge ideje. Ko je jednom sagledao najviše dobro, ne može to iskustvo da zadrži samo za sebe. A takvo zacijelo i jeste ljudsko bivstvovanje: čovjek ne može da pobjegne van sebe, ka nečem van svijeta, što više ne bi bilo ljudsko; on mora uvijek da se vrati svom mjestu i svom vremenu, i samo pod uslovom da prihvati svoja ograničenja, on uspjeva da baci neki pogled izvan njih. (Herš, 1998: 36)
„Što je u carstvu čulnog (όρατόν γένος), Sunce, koje objektima omogućuje postajanje, rastenje, hranu i vidljivost, a subjektima sposobnost gledanju, to je u carstvu duha, u carstvu onoga što se samo mišljenjem može shvatiti (νοητόν γένος), ideja Dobra; ona objektima daje biće i istinu koja omogućuje saznatljivost, a subjektima sposobnost saznanja (508 A-509 B). Ideji Dobra pripada prioritet ne samo nad svima ostalim idejama nego i nad bićem. Ona vlada u vaseljeni kao jedna od njenih najosnovnijih načela i prevazilazi biće svojom prastvaralačkom snagom. Ona je središte svih drugih ideja, one od nje dobivaju svoju svrhu, ona je poslednji uzrok i najviša svrha postojanja. Nalazeći se iznad suprotnosti duha i materije kao izvora svega bića, ona je ideja idejâ.[...] Time što oblast praktičnog stavlja iznad oblasti bića Platon stavlja vrednost iznad činjenica, jer nalazi da najdublja suština stvarnosti objavljuje u etičkom fenomenu, da poslednji razlog sveg bića nije u spoljašnjoj prirodi, u materiji ili u telu, nego u našem sopstvenom biću [...] (Đurić, 1987:340)
|