Likovi
|
Pisac Vladan Desnica u svom romanu prati tok svjesti glavnog junaka,Ivana Galeba,koji kao pedesetogodišnji muzičar provodi dane u bolnici jedne provincije,osuđen na četiri zida i bolesnički krevet.Ivan Galeb je zašao u poodmakle godine,bolest ga je prikovala za krevet,oko njega je svijet jednolične provincije i šta bi se moglo očekivati od njega,kao glavnog junaka romana?Na prvi pogled ne baš mnogo,možda samo jak osjećaj želje za ozdravljenjem ili sa pesimističnije strane sporo iščekivanje smrti.Međutim,pisac je svog junaka stvorio kao intelektualnog čovjeka novog vremena,uz to još i umjetnika muzičara,filozofa sklonog raspravama,pomalo nostalgičnog sanjara,sentimentalca koji ima bogatu riznicu osjećanja.Kada bi sa druge strane posmatrali lik,sam za sebe,bez učešća pisca kao stvaraoca toga lika,vidjeli bi čovjeka koji nije želio da se preda životu na milost i nemilost i nije dozvolio bolesti da mu zatvori sve vidokruge i razmišljanja.Ivan Galeb je u sjećanjima oživio djetinjstvo,zlatni period kod većine ljudi koji nam se kao po nekom nepisanom pravilu u kasnijem životu čini idealnim.Galebu se tako otvaraju nove mogućnosti za razmišljanje i saznavanje novih zivotnih istina,ali i potvrđivanje onih već spoznatih,samo možda formulisanih na drugi način.Galebovo sjećanje neće se zadržati samo na djetinjstvu,već će obuhvatiti cijeli njegov život.Lik Ivana Galeba čitajući doživljavamo jako stvarno,njegove riječi zvuče kao da nam ih zaista govori neka osoba iz naše okoline.Galeb se tako naizmjenično dotiče i prošlosti,od najranijeg djetinjstva,i sadašnjosti,ispunjene bolničkim mirisom i bijelim mantilima,pa iz svega toga izvlači neki opšti smisao sopstvenog života.
Ivan Galeb
ne priča događaje, on mnogo više oživljava u sjećanju lične doživljaje
koji su se javljali u njemu povodom objektivnih događaja. U njegovim
razmišljanjima naći će se pitanje ljepote i žene, života i smrti,
religije i boga. Možda je najbolje reći da je u tim danima bolesti
Galebovo trajanje, življenje bilo njegovo sjećanje. U tom periodu njegov
život se sastojao od sjećanja i osjećanja koja su izazivala ta sjećanja.
Sjeća se dvospratne kuće
od kamena, na
obali mora, i
posebnog hodnika
koji je djelio stan na dve polovine - lijevu i desnu; sjeća se kako je
jedna bila okrenuta suncu, a druga sumračna.On
taj hodnik doživljava kao granicu između dva carstva - svjetlosti i
tame.
Ivan Galeb
se sjeća i prizemlja,
sjeća se
dede
kao snažnog, poslovnog i veoma energičnog čoveka, zatim
bake,
krhke, tanke krvi i istančane prirode, naročito u vidu sklonosti za
muziku. Sjećanjem okrznuće i
dadilju, naročito se sjeća njenih reči:
«Ih!
ovo vam dijete čuje kako trava raste!»
- što će imati
značaja za njegovo vlastito opredeljenje: istančanog sluha, valjda
nasleđenog od babe, postaće muzičar - violinista, koji će proći mnogim
gradovima. O ocu nema
mnogo podataka. Najviše ga pamti po fotografijama iz albuma.
Majke
se sjeća kao lijepe žene, krotke i prijatne. Izgubio ju je rano «na
samom prelazu iz djetinjstva u dječaštvo».
Umrla je od upale pluća, ostavivši veliku prazninu u njemu.
|
