Beketov komad „Čekajući Godoa“ je parabola o besmislenom čoveku i njegovoj besmislenoj egzistenciji.

Zaista, kada se posmatraju Estragon i Vladimir, njihov život izgleda besmisleno. Oni žive samo zato što su već tu. Njihov život odvija se u čekanju na istom mjestu svakog dana, dok na kraju ne izgube račun o proteklom vremenu. To vidimo na početku drugog čina djela. Njihovo okruženje se izmijenilo: drvo u polju je olistalo, boja bačene cipele se promijenila itd. Jednostavno, ta dva čina ne prikazuju dva dana jedan za drugim, već dva dana u dva različita doba godine, ali Vladimir i Estragon su toliko čekali da se njima vrijeme stopilo u jedan vječan dan. Čekanje je za njih opravdanje njihovog besmislenog postojanja.

Koga ili šta oni zapravo čekaju? Vladimir više puta napominje da čekaju Godoa. Godo je osoba koju Vladimir i Estragon namjeravaju moliti za nešto, vjerovatno blagostanje u finansijskom pogledu. Postoji više tumačenja na datu temu, ali najverovatnije je da je Godo Bog(eng.riječ God=Bog). Čak i ako se ne misli na Boga u biblijskom smislu, evidentno je da se Vladimir i Estragon u Godoa uzdaju baš kao u nekakvo božanstvo koje može sve da riješi. Dječakov opis Godoa, starac s bijelom bradom, potkrepljuje i biblijsku varijantu, doduše.

Neizvjesno je hoće li Godo ikada doći: većina bi rekla da neće. Čak i da dođe, vrijedi li zaista protraćiti život čekajući neko magično rješenje za probleme? Naravno da ne, jer dok se ono dočeka, života možda više neće ni biti. Dakle, poruka bi bila: ne čekaj Godoa! On nikada neće doći.

Postoji i drugo mišljenje, koje kaže da treba čekati i imati nade, jer oni koji nisu čekali u romanu(Poco i Liki), bili su na neki način kažnjeni sljepilom i gubitkom sposobnosti govora za tu svoju odluku, ali ono je mnogo manje vjerovatno. Poco i Liki su možda izgubili zdravlje usljed starosti ili nekog drugog faktora i u svakom slučaju proživjeli su svoj život bolje nego Vladimir i Estragon.

Što se tiče formalnih karakteristika djela, "Čekajući Godoa" se svrstava u antidrame. Jezik djela je osnovno sredstvo karakterizacije likova. Monolozi su rijetki, ali razvijeni i filozofskog karaktera. Dijalog je veoma škrt i nerazvijen. Nepovezan je jer Vladimir i Estragon često jedan drugom upadaju u riječ. Ostavlja se utisak da jedna osoba razgovara sama sa sobom, ali i da se tako dobro poznaju da znaju šta će drugi reći. Funkcija Beketovog dijaloga je da ukaže da ljudi izmedju sebe veoma često koriste kratak i sažet dijalog. Razvijene su didaskalije(piščeve napomene) i Beket je u svom prisutan više nego što je uobičajeno za dramske pisce.

Djelo je tragi-komično. Element tragedije je postojanje tragičnih junaka, Vladimira i Estragona, koji moraju napraviti izbor između čekanja i odlaska.

nazad na početnu stranicu