Biografija autora: prekretnica i kasnije stvaralaštvo

Prekretnica  
U januaru 1938. u Parizu, Beket je izboden nožem u prsa od strane zloglasnog svodnika (koji je djelovao pod imenom Prudens). Džojs mu je sredio privatnu sobu u bolnici i svu potrebnu njegu. Publicitet oko napada privukao je pozornost Suzane Dumenil, koja je poznavala Beketa još od njegovog prvog boravka u Parizu. Ovaj put, međutim, njih dvoje započeće vezu koja će trajati do kraja njegovog života. Na pripremnom ročištu, Beket je od napadača zatražio objašnjenje povoda za napad. Prudens je odgovorio: "Ne znam, gospodine. Žao mi je."

Ovaj događaj predstavljao je prekretnicu u Beketovom stvaralaštvu i pozorištu apsurda. Njemu je bilo apsurdno koliko daleko je Prudens otišao a da za to nije imao nikakvog razloga. Beket je na kraju odustao od optužbe-djelomično da bi izbjegao daljnje formalnosti, dijelom zato što je što je uvidio da je Prudens simpatičan i dobro odgojen. Beket bi povremeno ispričao ovaj incident u šali.

 

  
Drugi svjetski rat  
Beket se pridružio francuskom pokretu otpora nakon okupacije Njemačke 1940.godine. Radio je kao dostavljač. U nekoliko navrata tokom iduće dvije godine zamalo je uhvaćen od strane Gestapoa. U kolovozu 1942, njegovu jedinicu izdao je poznanik i on i Suzana su pobjegli na jug u sigurnost malog sela na Azurnoj obali. Tu je nastavio pomagati pokretu otpora spremanjem naoružanja u dvorištu svoje kuće. Rijetko je govorio o svom ratnom doprinosu u kasnijem životu.


Beket je nagrađen ordenom časti od strane francuske vlade za svoje napore u borbi protiv njemačke okupacije. Dok je bio u bijegu u toku rata, on je nastavio rad na romanu Vat (započeo u 1941. i završio u 1945, ali nije objavljen sve do 1953, iako su se dijelovi objavljivali u književnim časopisima).

 

Slava: romani i pozorište

 
Godine 1945 Beket se vratio u Dablin u kratku posjetu. Tokom svog boravka, on je imao otkrovenje u majčinoj sobi: pored one prve prekretnice, ova je najznačajnija za njegov dalji književni rad. Beket je osjetio da će zauvijek ostati u Džojsovoj sjeni, i da je stoga bolje se ne nadmetati. Usljed toga odlučio je da promjeni pristup i životu i kniževnosti i prizna dotadašnju svoju glupost.


U budućnosti, njegov rad će se usredotočiti na siromaštvo, neuspjeh, progonstva i gubitak - kako je rekao, na čovjeka kao "neznalca'. Beket je ovjekovječio ovo iskustvo u drami "Krapova posljednja traka" (1958). Godine 1946, Žan-Pol Sartr je u časopis Moderna vremena objavio prvi dio Beketove pripovijetke "Kraj", ne shvatajući da je Beket predao samu prvu polovinu priče; odbijeno je da se objavi i drugi dio. Beket je takođe počeo pisati svoj četvrti roman, "Mersier i Kamier", koji nije bio objavljen sve do 1970. Roman je nagovijestio njegovo najpoznatije djelo, dramu "Čekajući Godoa", koju je napisao nedugo nakon toga. Još važnije, roman je Beketovo prvo djelo u dugo vremena koje je napisao na francuskom jeziku. Napisao je i trilogiju: Moloj (1951); Malone umire (1951), Neimenovani, (1960). Unatoč tome što je izvorno govorio engleski, Beket je pisao na francuskom jer, kako je sam tvrdio, tako mu je bilo lakše.


Beket je najpoznatiji po svojoj drami "Čekajući Godoa" (1953). U mnogo citiranom članku, jedan kritičar je napisao da je Beket "postigao teorijsku nemogućnost: predstavu u kojoj se ništa ne događa, da još uvijek drži publiku zalijepljen na svoja mjesta. Štaviše, on je napisao dramu u kojoj se ništa ne događa dvaput."Kao i većina njegovih djela nakon 1947, drama je prvi put napisana na francuskom. Beckett je radio na drami između septembra 1948. i januara 1949. Drama je objavljena u 1952. Engleski prevod pojavio se dvije godine kasnije. Predstava je bila kritična, popularna i kontroverzna, uspjeh u Parizu. U Londonu 1955. najprije su se pojavile negativne recenzije, ali plima popularnosti ih je kasnije preokrenula u pozitivne. U Sjedinjenim Američkim Državama predstava je doživjela veliki uspjeh. I danas se često izvodi i dosta je popularna.


Beket je sve svoje radove prevodio na engleski sam, s izuzetkom Moloja, za koji je surađivao s Patrikom Bauelsom. Uspjeh "Čekajući Godoa" stvorio mu je karijeru u pozoriptu netipičnu za jednog autora. Bekett je napisao niz uspješnih dugometražnih predstava, uključujući "Kraj igre" (1957, na engleskom jeziku), "Srećni dani" (1961, također na engleskom jeziku), i "Igra" (1963).

 

  
Kasniji život i smrt  
Šezdesete su bile razdoblje promjena za Beketa, i na ličnoj razini i za njegov kniževni rad. Godine 1961. oženio se Suzanom u Engleskoj (ceremonija je bila tajna). Uspjeh njegovih drama doveo je do poziva za probe i produkciju širom svijeta. Godine 1956, on je imao svoju prvu proviziju od BBC Trećeg programa. Nastavio pisati sporadično za radio i proširio svoj djelokrug na kino i televiziju. Opet je počeo pisati na engleskom jeziku. U septembru 1969, dok je bio na odmoru u Tunisu sa Suzanom, Beket je čuo da je osvojio Nobelovu nagradu za književnost. Suzana je tu nagradu nazvala katastrofom, znajući da on ne voli takve formalnosti.


Suzana je umrla 17. juna 1989. Zatvoren u starački dom i pativši od emfizema i eventualno Parkinsonove bolesti, Beket je umro 22. decembra iste godine. Njih dvoje su bili pokopani zajedno na jednom pariskom groblju i dijele jednostavnu granitnu nadgrobnu ploču koja slijedi Beketova direktivu da bude "bilo koje boje, samo da je siva."

 

nazad na početnu stranicu