On je uveden u predstavu skoro pa kao gonič robova. Kao bogat čovjek on je navikao na materijalistički način života i punu raskoš. On zapovijeda potpunu pozornost i osjeća se ponosnim sam na sebe i kad se predstavlja. Svaka pogreška u vezi s njegovim identitetom dovodi ga do bijesa. On se ponosi izjavljujući da je ostatak ljudi poput njega, ali sebe smatra superiornim u odnosu na ostatak. On tvrdi da je prisiljen biti dio ovog društva, jer nema društva kojeg on "voli".

Njegov prezir prema Likiju ne poznaje granice. Zloupotrebljava ga i način na koji u potpunosti upravlja njim i iskorištava sve njegove potencijale primjer je njegove eksploatišuće prirode. Liki je sveden na automat bez glasa.

U drugom činu, ponosan i ponekad okrutni Poco je izgubio vid i mora koristiti Likija za pomoć pri kretanju. Njegova bespomoćnost se vidi kada on padne dolje i plače za pomoć kako bi se podigao. Od arogantnog i bogatog eksploatatora on se mijenja do nivoa patetičnog, bespomoćnog čovjeka.

Nemoguće je da zamislite Pocoa kao lik neovisan od njegove roba Likija. Oni su doslovno povezani užetom. Ni u jednom trenutku nisu njih dvojica odvojeni. U prvom činu, uže je dugo, publika vidi Likija davno prije nego što vidi Pocoa. Pozzo se skoro predstavlja kao Bogomdano biće, što je vjerojatno i razlog što je Vladimir pogrešno pomislio da je Godo u pitanju. Postavlja se pitanje zašto je baš Pocou oduzet vid, a ne moć govora, kao Likiju. Vjerovatno zato kako bi mu se oduzeo pogled na ono njemu najvažnije: njegovo bogatstvo.

nazad na početnu stranicu