Uvod u djelo Susret Romea i Julije Ljubav Tragican kraj
Nema ni jednog Sekspirovog djela u kojem se ljubav ne pojavljuje: bilo kao zahvalna tema razgovora, pokretacka snaga likova ili, najcesce, kao preporodilacko osjecanje koje vraca radost prvog vidjenja ljepote u svijetu. U ogromnoj vecini Sekspirovih djela tuga ili radost zaljubljenika vracaju njegove tragicne usamljenike u nas svijet, a nas priblizuju njima. Za razliku od brojnih komedija u kojima ljubavnici uvijek imaju svoj kutak gdje im niko ne smeta, Romeo i Julija su okruzeni svijetom svakodnevice i ugrozeni silama mrznje. Nad poezijom njihove ljubavi nadnio se mac proznih sila onih od kojih zavise. Otud nam se i tema ovog djela predstavlja gotovo kao sudski slucaj: Romeo i Julija protiv Verone; ili djeca u ljubavi protiv roditelja u mrznji; mladi protiv starih koji su zaboravili na mladost i protiv onih mladih koji nece za nju da znaju... Ukratko, rijec je o sukobu izmedju velike i idealne ljubavi sa malim i stvarnim svijetom.
Cim se Romeo i Julija sretnu imacemo priliku da vidimo kako izgleda - sjaj vatre - u poredjenju sa - parom uzdisaja-. Sjenkom koju baca na tu uvertiru ljubavi, prava ljubav smjesta ocrtava svoje obrise. Ona se radja iz vatre Romeovih i Julijinih podsticanja, postajuci nesto stvarno zahvaljujuci njima. Od prvog trenutka to je cin ljubavi a ne filozofija ljubavi, upravo po tome sto se svaka njihova rijec i misao ne zavrsava u sebi i u trenutku kada je izgovorena. Ljepsa i veca, ona se vraca sa druge strane. Kada na obali ugleda Juliju, kada jos ne znajuci ko je ona pridje i uzme je za ruku, Romeo kaze:
Ako mi tu svetu ikonu skrnavi
nedostojna ruka, ja cu rado znati
da otkajem; kao poklonici pravi
usne ce poljupcem gresni dodir sprati.
Ako je Julija sveta ikona, ko je onda Romeo? Pa to vec kaze i samo ime: na italijasnkom romeo znaci hodocasnik. Julija ce ga odmah nazvati hadzijom dobrim, ali ne samo zbog igre rijeci vec i zbog igre osjecanja koja se radjaju. Julija kaze Romeu da poljubac nije potreban jer vec i dodir rukom kazuje isto. Nacinom na koji odbija, ona ga, ustvari, ohrabruje u onom najkriticnijem pocetnom trenu. Shvatajuci taj jezik kao vrstan knjizevni kriticar, Romeo ce se odmah odvaziti i zamoliti za poljubac. Kao hodocasnik, Romeo se pred ikonom moli. A ikona? Julija to zna:
Ikona cuti i kao uslisava.
Tim je sve svrseno. Romeo je poljubi prvi put, pa da bi vratio grijeh koji je ostavio na njenim usnama, ljubi je ponovo. Takav je Romeov i Julijin prvi i odmah poslije njega drugi poljubac. Takva je i njihova ljubav.
Ljubav Romea i Julije je velika, prava, romanticna ljubav koja ne zna za granice ni kompromise. Po onome kako nam Sekspir predstavlja Veronu i njene zitelje, to istovremeno znaci da tako nesto nije od ovoga svijeta ni po njegovoj mjeri. Romeova i Julijina ljubav je prevelika da ne bi bila tragicna. Otac Lavrentije, zastitnik ljubavnika i njihov najbolji prijatelj, zna to i zbog toga bi htio da stisa bujicu Romeove strasti. On moli Romea da voli umjereno jer tako cini ljubav koja dugo traje. Na manje produhovljen, ali na prostosrdacan nacin, i Julijina dadilja pokusava da ih urazumi. Otac Lavrentije je najblizi ljubavnicima i najvise u stanju da saosjeca sa njima. Kada bere svoje trave, on i sam o prirodi govori jezikom culne ljubavi:
Zemlja je i grob i ta majka rodna
prirode; taj grob je i utoba plodna:
raznovrsnu djecu te utrobe svoje
prirodine grudi bez prestanka doje.
Ali ljubav je tu opisana u svom krajnjem ishodu a ne u buri pocetka, kroz koju prolaze Romeo i Julija. Svijet bez ljubavi za kakvu znaju samo Romeo i Julija- osvijetljen i ophrvljen njihovim zarom- predstavljen je kao polumrtav, bez pravog poleta i razloga postojanja, koji jedino jaka osjecanja mogu dati. Ako osjecanja u tom svijetu i ima, ona su ili mala ili mutna kao zuc mrznje i zavisti koji jedino znaju za psovku i mac.
U ovom djelu Sekspir je razdvojio svoje junake od njihovog svijeta. Oni se tek djelimicno i usljed nesrecnog slucaja ukrstaju. Dok su razdvojeni, tragedije nema. Cim se sretnu, nesreca je neizbjezna. A takvim postupkom nam Sekspir ne zamagljuje srediste vec ga samo sasvim jasno pomjera na drugo mjesto, u namjeri da pokaze koliko je svako idealno stremljenje nespojivo sa silama koje pokrecu sve svakodnevice. Idealno i realno, u covjeku i svijetu, ovdje idu svako svojim putem da bi se na kraju neminovno sukobili.
Smrt je, tako reci, spasila ljubavnike da se suoce sa vremenom koje svaki zar rashladjuje. U isti mah, sa pravom bi se mogli upitati: zar bi to bila idealna ljubav kada bi ljubavnici mogli zivjeti jedno bez drugog? Naravno da ne bi. Romeovo i Julijino samoubistvo je, ustvari, posljednji i vrhunski izraz njihove ljubavi. Da bi ostala ono sto jeste i bila vise od toga, njihova ljubav mora prestati da postoji u svom zemaljskom vidu. Medjutim, iza njihovog odlaska ostaje jedno osjecanje i jedno saznanje. Posmatrajuci tuzni prizor roditelja nad mrtvim tijelima svoje djece, knez na kraju kaze:
Sumoran mir jutro donosi nam ovo,
sunce od tuge ne moze da sine.
Iza Romea i Julije je ostalo osjecanje praznine i saznanje da zivot koji ne lici na njihov nije zivot. A tim nam Sekspir ipak nesto sasvim odredjeno kaze. Ideali mozda nisu stvari po mjeri ovog svijeta, ali svijet bez njih ne vrijedi ni pisljiva boba. Da bi se mogli i dalje voljeti, Romeo i Julija moraju da umru. A da bi mogla zivjeti- sto znaci bar nesto malo poprimiti od njihovog zivotnog sjaja- Verona mora da se mijenja. U prekasnom casu pomirenja, to osjecaju njihovi ocevi pruzajuci ruku jedan drugome.
|
|
|
|
|
|