Biljeska o piscu
Analiza djela
Tema i motivi
Likovi
Legenda o velikom inkvizitoru
  • Mica
  • Ivan
  • Aljosa
  • Smerdjakov
  • Fjodor
  • Katarina
  • Grusenjka
  • Liza
  • Zosima
  • Kapetan Snjgirjov i Iljusa

    Mica

    Otac ga napusta , zakida mu nasljedstvo i jos mu postaje i suparnik u ljubavi . Mica kaze o ocu :

    " Mrzim njegovu jabucicu , njegov nos , oci , njegov bestidni osmijeh . Odvratnost osjecam..."

    Mica napusta vjerenicu ,Katarinu Ivanovnu , zbog Grusenjke ; zbog nje rasipa Kacin novac , iako je cestit i posten ; ponosit je , ali ce zbog nje pristati i na ponizenje :

    "Kad njen ljubavnik dodje , izaci cu u drugu sobu . Njenim prijateljima cu prljave kaljace cistiti....... trckaracu kao sluga ."

    Mica o ljepoti kaze :

    "Ljepota je strasna , uzasna stvar ! Strasna zato sto se ne moze definisati ... Tu se sve obale sastaju i sve protivrjecnosti zive ... Ne mogu podnijeti sto neki uzvisena srca i uma covjek pocinje sa idealom madone , a zavrsava sa sa idealom sodoma . Jos je strasnije ko sa idealom sodoma u dusi ne odrice ideal madone ... Sto umu izgleda sramota , srcu je prava ljepota.."

    Mica kaze Aljosi:

    " Zaljubiti se ne znaci voljeti , zaljubiti se moze i mrzeci ..."

    Kod Dostojevskog osjecanja ljubavi i mrznje , iako antipodi , prozimaju ; to potvrdjuju i ljubavni trokuti :

    MICA - KACA - GRUSENJKA

    MICA - KACA - IVAN

    FJODOR - GRUSENJKA - MICA

    U sudbini Mice koga nevinog osudjuju , Dostojevski osudjuje sud kao instituciju koja se otudjuje od prave drustvene namjene . Zakon ne brani nevine , pravnici ne traze istinu , sudnica je pozoriste ...

    Ivan -

    Na aljosino strahovanje da bi mica mogao ubiti oca , Ivan zlurado kaze :

    "Jedan ce gad pojesti drugog gada i neka ih obojicu djavo nosi... "

    Ivan je ateista , ali ipak priznaje :

    "Ja ne odricem Boga , vec svijet koji je on stvorio ne primam ... "

    Religija patnju objasnjava kao kaznu za ljudske grijehe . Ivan ne zeli da prihvati patnju , jer kako kaze , za nju nema opravdanja .

    Smatra da je Bog koji se sveti na nevinoj djeci gori od satane .

    Ivan kaze :" Ako nema Boga - sve je dozvoljeno "

    Po ovoj tezi Ivan objasnjava da ljudi samo iz straha od kazne se opredjeljuju za dobro , za pravdu , za duhovnu ljepotu .ALI ! Ivanov princip je krajnje nemoralan , jer se ne moze zamisliti nijedno drustvo na visem nivou koje oprasta ubistvo .

    Ivan , osjecajuci krivicu sto je otisao u Moskvu i tako omogucio Smerdjakovu da nesmetano ubije oca - kaze sebi: "Ja sam podlac "

    Ivan odlazi da ne bi bio svjedok prestupa , medjutim krivica nastaje u bjekstvu od krivice - nesuprostavljanje zlu znaci saucenistvo u njemu .

    Ivan kaze :" Nikad nisam shvatao kako covjek moze voljeti svoje bliznje "

    Djavolova prica o ateisti koji je pristao da predje kvadrilon kilometara po mraku samo da bi dosao do raja i da bi mu bilo oprosteno , otkriva potajnu zelju Ivanovu , namucenog sumnjama , da se smiri .Uostalom tu pricu kao i Legendu o velikom Inkvizitoru - taj genijalni mislilac Ivan Karamazov i opsteljudski fenomen .

    Aljosa -

    Aljosa je monah , zaljubljen u Lizu Holhakovu . Iako na molitvi ne odoljeva iskusenju da procita njeno pismo i to dva puta .

    Poslije Zosimine smrti Aljosa cini neke stvari koje ne prilice njemu kao monahu: jede meso , pije , odlazi Grusenjki . Grli zemlju :

    "On nije znao zasto je tako neodoljivo grli i ljubi , ali je ljubio placuci , jacajuci , oblivajuci je suzama i strasno se zaklinjao da ce je voljeti , voljeti u vijekove vijekova ..."

    Ovo je znacilo simbolicno vracanje zemaljskom zivotu i napustanje monaskog zivota .

    U nenormalnoj porodici , punoj mrznje i konflikata , bezazleni Aljosa uvijek nastoji da smiri situaciju .

    Njegov odlazak u manastir se moze tumaciti i kao bjekstvo od karamazovskog poroka i samozivosti . Ali ipak priznaje :

    "Sve su to iste stepenice - ja sam na najnizoj , a ti ( Mica) si na vrhu... Ko stane na prvi stepenik - stace neminovno i na najvisi . "

    Aljosa kaze da ne moze odoliti zelji da podje tim stepenicama , ali svjesno sebi ogranicava svoj domen ponasanja . Cestit covjek nece se posluziti svakim sredstvom da ostvari licnu srecu . Potrebno mu je saznanje da je sve cisto ostvareno . Bez toga prave srece za pravog covjeka ne moze biti .

    Smerdjakov -

    Vanbracni je sin Fjodora Karamazova i Lizavete Smradne . Svom rodjenom ocu ( koji ga nije priznao za sina ) je sluga i to od " povjerenja " .

    Takav polozaj prirodno izaziva mrznju , ali otac nije bolje postupao na sa svojim zakonitim sinovima . Kad mu se ukazala prilika , osvetio se ocu - ubio ga .

    Smerdjakov je ucutkao svoju savjest , prebacujuci sve na Ivana. Bez savjesti nema ni covjecnosti.

    Smerdjakova smatraju podlacem koji imitira ucenog brata ; Dostojevski na njegovom primjeru pokazuje da ljudi i na najnizoj ljestvici drustvene hijerarhije nosi u sebi slozenost ljudske prirode .

    Fjodor

    Sladosrasnik, cinik, amoralista.

    Napusta djecu , zakida Mici majcino nasljedstvo ...

    Uvjerava da ruskog seljaka treba sibati. Govori da je na svijetu za srecu potrebno da uvijek postoje sluge i gospodari .

    Iako nedolican da o tome govori , kazuje istinu o raskosnom manastirskom zivotu nasuprot slici razorenog ruskog sela i napacenog seljaka .

    "Ja imam namjeru da sto duze pozivim na svijetu ... I u poroku svome hocu da do kraja zivim , to da znate . U poroku je sladje : svi ga grde , a svi potajno u njemu uzivaju ".

    Fjodor Karamazov je primjer ljudskog siromastva , koje se zaustavilo na sladostrascu da bi bar necim ispunilo duhovnu pustos.

    Katarina

    Kaca kaze za Micu : " Ja hocu da ga spasim " . Kad je saznala da je Mica odlazio Grusenjki i da nema novaca daje mu 3000 rubalja , navodno kao prijatelj , ali ustvari zeli da ga izlozi iskusenju - da potrosi novac i da osjeti isti onaj stid koji je osjetila i ona kad je dolazila u njegov stan da bi spasila svoga oca .

    Ljepota Katarine Ivanovne bila je takva da se "Mica mogao strasno zaljubiti , ali je nije mogao dugo voljeti" . Kaca je to slutila i htjela je da Micu pokori ; pisala mu je :

    "Bicu tepih po kome gazite"

    U isto vrijeme bila je uvjerena u Ivanovu ljubav, pa je sebicno zapostavljala . I kao sto je mica bio surov prema njoj , tako i ona terorise Ivana .

    Grusenjka

    Voli oficira Podvisockog , koji ju je uvrijedio i napustio , a ne Micu koji je iskreno voli . U pocetku je voljela i ona istinski Micu , ali ga je istovremeno i nemilosrdno mucila . Poslije susreta sa oficirom njen odnos se mijenja prema Mici:

    "Bicu tvoja robinja , robinja cijelog vijeka . Slatko je biti robinja ."

    Kaca i Grusenjka su rivalke ; njihov odnos se mijenja u zavisnosti od Micine bliskosti sa "drugom" . Kaca laska Grusenjki , jer osjeca da je jaca .

    Kaca prica Aljosi:"Pomamna sam ja... pocijepacu haljine , pokidati ukrase , unakazicu sebe , svoju ljepotu , opeci cu lice , isjeci ga nozem i poci da prosim milostinju " a samo malo kasnije ,poslije ovog zraza samomrznje , javice se narcisoidno samozadovoljstvo : "Recite vi meni Aljosa : Zasto sam ja tako dobra ? - Jer ja sam dobra , veoma dobra ! "

    Liza

    Prezire Aljosinu ljubav , jer bi on nosio pisma onom koga ona poslije zavoli , a opet zeli da bude necija zrtva , da bude tiranisana :"Hocu da me neko namuci , da se ozeni sa mnom , a zatim da me prevari i ode ..."

    "Neka sam ja bogata , a svi ostali siromasni ."

    " Ja necu da cinim dobro , hocu da cinim zlo. "

    Iako blesava , ipak daje opsteljudsku istinu : " Svi govore da mrze zlo i rdjavo , a svi ga u sebi vole !"

    Zosima

    "Ako psenicno zrno pavsi na zemlju ne umre - ostace jedno , a ako umre - donece mnogo ploda "

    "Ljudi zive razjedinjeni i njihove duhovne snage su paralisane mrznjom i borbom ; treba unistiti raspru medju drzavama , narodima , klasama , neophodno je ostvariti besklasno drustvo ... I tada ce ujedinjeno covjecanstvo moci da ispuni svoj veliki poziv ."

    Starac Zosima kaze da monasi nisu nista bolji od ostalih ; on zahtijeva da se covjek osjeti odgovoran za sve - " sveopsta krivica "

    Govori da covjeka treba voljeti onakvog kakav i jeste , a ne apstraktno idealnog :

    "Braco , ne bojte se grijeha ljudskog , voliye covjeka i u grijehu njegovom "

     

    Kapetan Snjigirjov i Iljusa

    U sudbini kapetana je prikazana sudbina ne samo slika " ponizenog i uvrijedjenog covjeka " vec i moralna odgovornost i sudbina djece u svijetu nepravde i nasilja .