|
Ovaj
prvi veliki roman Tomasa Mana jeste jedno od najznačajnijih djela njemačke
književnosti predratnog doba. Po svom društvenom i umjetničkom značaju
jedino se još ciklus
romana Hajnriha Mana, koji prikazuje vilhelmovsko carstvo, može
uporediti s njim. U tom ciklusu (naročito u “Podaniku”) Hajnrih Man
istupa politički oštrije i aktuelnije od svog brata Tomasa. U
“Budenbrokovim” ne nalazimo takvu
neposrednu aktuelnost. Fabula romana završava se davno prije
procvata i sloma vilhelmovskog razdoblja. Pa ipak on sadrži duboku društvenu
kritiku, mada u složenom, zamršenom obliku. Umjetnički oblik
“Budenbrokovih”, tjesno povezan s tim osobenim vidom kritike društva,
takođe je veoma osoben: u cijeloj njemačkoj knjiže-vnosti iz
predratnih godina nema ni jednog jedinog po obliku ovako zaokrugljenog i
monumentalnog romana tako mirnog toka. Ali ne samo u njemačkoj-i u
cijeloj svjetskoj književnosti tog razdoblja malo je djela koja bi se u
pogledu umjetničkog oblika mogla uporediti s ovim romanom. U
njemu se priča istorija jedne porodice. Opadanje buržoazije ovdje je
prikazano u slici propadanja jedne trgovačke porodice. Nezavisno jedni
od drugih, razni pisci, Manovi savremenici, prihvatali su se sličnih
predmeta. Maksim Gorki napisao je ''Djelo Artomonovih'', Golsvordi
''Sagu o Forsa-jtima''.Već je i Zola opisao propast jedne porodice i
uklopio tu temu u široko komponovanu sliku sloma Drugog Carstva. Najveći
dio pisaca usretsredio je svoju pripovjedačku vještinu na sudbine
opisanih porodica a krupne političke i ekonomske pojave druge polovine
vijeka prikazao samo utoliko ukoliko su bile povezane s ličnom sudbinom
ovog ili onog člana porodice. Društvena stvarnost javlja se u
''Budenbrokovima'' u neposrednom oblikusamo tamo gdje opipljivo pokazuje
uspon ili pad porodice Budenbrok. Roman
Tomasa Mana je elegičan ep o propadanju građanstva. Prikazuju ga s dva
stanovišta. S jedne strane, tvrde da se u propadanju porodice Budenbrok
odražava opšti proces propadanja buržoazije; biološke i psihološke
osobe-nosti pretstavnikapojedinih pokoljenja jesu karakteristični
simptomi i oblici u kojima to neminovno propadanje dolazi do izraza.
Gledano s tog stanovišta, roman Tomasa Mana je monumentalni simbol građanske
dekadencije. Kao istorija propadanja, međutim, roman se može
posmatrati i u drugom, beskrajno neposrednijem i konkretnijem smislu. On
prikazuje odumiranje stare buržoazije
u tijesnoj povezanosti sa izumiranjem najboljih građanskih tradicija.
Tomas Man, doduše samo kao skicu, prikazujući samo periferne pojave,
ali ipak potpunojasno i očigledno iznosi kako namjesto buržoazije
starog kova nadiru pretstavnici savremene buržoazije: nekulturni, samoživi,
okrutni i bljutavi kapitalisti današnjice. Roman
je izgrađen na ovoj suprotnosti. Način pisanja Tomasa Mana strogo je
objektivan; pod skladno datim oblikom »Budenbrokovih« krije se; međutim,
motiv propadanja njemačke građanske ideologijeu doba svih onih uspjeha
sedamdesetih godina, propadanja što zahvata njemačko društvo
vilhelmovskog razdoblja u tijesnoj vezi sa ulogom koju je Njemačka
odigrala u imperijalističkom ratu. Ova kulturno-kritička borba-koja u
izvanredno tananom umjetničkom obliku, gotovo uvijek prikriveno, pa
ipak dovoljno odlučno dolazi
do izraza-dovodi Manov roman u neposrednu vezu s najaktuelnijim
kulturnim pitanjima tog doba. I ne samo tog doba:
jer mnogi korijeni njemačkog fašizma spuštaju se do tla tradicija
vilhelmovske Njemačke. Ni
u naše vrijeme Manov roman nije izgubio aktuelnost.On je humanistički protest protiv
varvarstva imperijalističke buržoazije. U tome je njegov značaj, i to
nije u protivrječnosti sa činjenicom da Tomas Man današnjoj buržoaziji
suprotstavlja čestiti patricijat Hanze, a ne buržoaziju u usponu. Ovaj
ublažen oblik humanističkog
protesta organski izrasta iz razvoja cjelokupne njemačke građanske
literature, a naročito iz razvoja samog Tomasa Mana. Tomas
Man propadanje stare buržoazije opisuje kao unutrašnji
proces.On u svom romanu prikazuje četiri pokoljenja jedne stare libečke
trgovačke poro-dice. On sjajno ocrtava osobenost pojedinih ličnosti i
majstorski opisuje kako njihovu različitost tako i njihovu porodičnu
sličnost. Vidimo tjelesne i duše-vne crte svojstvene svim
Budenbrokovima; u isti mah vidimo kako se, s jedne strane, u svakom
novom naraštaju razvijaju nove osobine, nove crte karaktera a,
s druge strane, kako stara nasljeđena svojstva pod novim društvenim
okolnostima i u vezi sa individualnošću svakog pojedinca stiču novo
značenje. Tomas
Man se ne ograničava na psiho-fizičko obilježavanje ličnosti-činilaca
u romanu, kako je to običaj njemu savremenih naturalističkih pisaca.
Veoma uzdržano, škrtim nagovještajima on pokazuje i promjene u
shvatanjima svojih likova, a u ovim promjenama odražava se istorijski
istinito i one koje se zbivaju u objektivnoj stvarnosti. Najstariji
predstavnik porodice Budenbrok, intendant u vojsci što se borila protiv
Napolepna, jeste slobodouman voltero-vac; njegov sin je pod uticajem
vjerski-romantičnih ideja iz vremena Obnove (mada se mora reći da te
ideje kod njega imaju naročitu, patriciski-čestitu, ublaženu boju). U
trećem pokoljenju vjerske ideje uopšte više ne igraju nika-kvu ulogu.
Budenbrokovitog vremena pokazuju se-opet potpuno u skladu sa istorijskom
istinom –kao pristalice Šopenhauerove filozofije i Vagnerovog pozorišta.
Izvanredno je zanimljivo što Manov senator Tomas B. s oduševljenjem čita
Šopenhauera, ali odmah zatim vidimo kako društveni zahtjevi što ih život
postavlja uvaženom trgovcu sprječavaju ovog da svoje lične sklonosti
i nagone filozofski obrazloži i razvije. U
središtu romana stoji treći naraštaj Budenbrokovih. Simptomi
propadanja tu se već jasno ispoljavaju. Tomas Man dostiže visok
umjetnički domet u opisu čitavog niza psihičkih crta koje su zajedničke
braći, i Tomasu i Kristi-janu, pa ih ipak odvode sasvim različitim životnim
putevima. I ovdje nam on simptome propadanja ne predočava opisom
psiho-fizioloških osobenosti: Man se trudi da prodre do temelja
njihovog života i da psihološke korijene dekadencije otkrije u otuđivanju
pojedinca od svoje društvene klase. Kod pretstavnika prva dva
pokoljenja bili su način života, trgovačke tradicije u duhu
patriciskog građanstva, etika, itd.-sve je to bilo neprekoračljiv, po
sebi razumljiv i nikakvim sumnjama izložen životni okvir. Kod Tomasa i
Kristijana već se izgubila takva lična povezanost sa životom njihove
klase. Mlađi brat, Kristijan, usljed toga gubi svaki stav; čitav
njegov život raspada se u niz besmislenih epizoda, i on propada moralno
i fizički. Tomas, stariji brat, hoće ovu vezu, koja mu nije nagonski
data, da uspostavi svjesnim naporom. On pokušava da vještački, nasilu
nametne sebi takvu ''prirodu'' bogatog trgovca –patricija. Za neko
vrijeme on u tome i uspijeva. Izgleda čak da je Tomas trgovačkoj kući
Budenbrok pribavio izvanredan sjaj-on je prvi Budenbrok koji stiče
senatorsko dostojanstvo! Pa ipak on nema korijena, i ukoliko vrijeme
dalje odmiče utoliko se to jasnije ispoljava. Njegova
''tradicionalnost'' sve se više pretvara u prazno glumljenje.
Kapitalizam se nezaustavno razvija, i Tomasov pokušaj da nove oblike
sticanja novca spoji sa ''časnošću'' porodice propada. Čak i
Tomasova vodeća uloga u preduzeću pretvara se u formalnost, već se
priča kako on na berzi igra čisto dekorativnu ulogu. Najmlađeg
Budenbroka, stvorenje nesposobno za život i dekadentno, potpuno
progutaju njegova osjećanja. On umire vrlo mlad, a s njim izumire i
porodica Budenbrok. Sudbinu
ove porodice u čitavoj njenoj simbolici prikazao je Man izvanredno
cjelovito. Ova cjelovitost, ovo izrastanje iz postojećeg
jeste i snaga i slabost Mana umjetnika. Besprimjerna cjelovitost
je zasnovana na samoograničavanju svog
tvorca, na hladnom odabiru predmeta i njihovom hladnom
prikazi-vanju.Tako ova smirena cjelovitost romana krije dubok i nerješen
rascjep. U knjizi je dosljedno do kraja sačuvan objektivan ton. Način pričanja ide svojim pravim, hroničarskim
putem bez strasti. Po svojoj suštini, među tim, kako kompozicija tako
i predmet i ličnosti nose potpuno subjektivno obilježje. Subjektivan
je prije svega izbor građe. Iz društvene stvarnosti izdvojeno je samo
ono što se tiče Budenbrokovih, a prikazano onako kako ga doživljavaju
Budenbrokovi, čak i tamo gdje su u pitanju ekonomski ili politički
događaji svjetskog značaja (revolucija 1848.god.,rat 1870-71.god.,
itd.). Tok pripovje-danja stoga je potpuno jednosmjeran, jer se njegov
razvoj prilagođava pojedi-nim ličnostima koje su povezane sa sudbinom
porodice, koje se otjelovljuju u njoj. Ovo načelo izbora, međutim,
dovodi do toga da najkrupniji događaji samo utoliko bivaju zahvaćeni
romanom ukoliko su prodrli u
svijest Budenbrokovih. Samostalan,
pravi značaj ovih događaja, koji ni
izdaleka nije onakav kakav se odražava u pretstavi tih ljudi,
mora zato neminovno da bude okrnjen. Subjektivizam
ovog stava najjasnije se ispoljava u suprotstavljanju stare i nove buržoazije.
Samim tim što se u prikazivanju ove suprotnosti, koja je stvarni razlog
nazadovanja Budenbrokovih, ograničava samo na ono što Tomas B. može
da shvati, pisac svoju široku temu sužava na opisivanje psihološke
dekadencije jedne porodice. Ovim načinom odabiranja on se služi i pri
oblikovanju ličnosti koje ne pripadaju porodici. Zato epizodni likovi
pomalo liče na groteskne siluete. Obilježavanje njihovih karaktera,
zasnovano na ponavljanju jedne ili dviju nepromjenljivih crta, potsjeća
na ''lajt-motive'' u operama R.Vagnera. Slabost takvog subjektivističkog
obilježavanja postaje naročito očigledna u liku Gerde, žene Tomasa
B. Ona je opisana kao zanimljiva, ekscentrična žena, kao ličnost
tajanstvena u očima libečkih ''patricija''. Što je Tomas B. izabrao upravo tu ženu,
smatra se kao izvanredno značajno za njega. Ali čitalac o njoj saznaje
samo onoliko koliko su libečki trgovci mogli da sagledaju. Njen unutrašnji
život ostaje i za čitaoca zagonetka. Književni stil romana u potpunom je skladu sa
izborom građe. Man nastoji da stvori što veće, po mogućnosti
cjelovite i mirne slike. Zato se o pojedinim zbivanjima priča što je
moguće manje. Pretpostavljaju se razgovori, pisma itd. u kojima se već prošla zbivanja sažimaju,
analiziraju. Izvanredno značajno je, npr., sljedeće: Tomas B. volio je
u mladosti neku djevojku, ali po shvatanju svoje porodice nije mogao da
se oženi njome. Čitalac ništa ne saznaje o ovoj mladićkoj ljubavi.
Dat je jedino kratak oproštajni razgovor zaljubljenih pred Tomasov
odlazak na put. Krize u društvenom životu takođe se većinom
prikazuju u sažetoj priči poslije događaja, upoređivanjem sadašnjice
sa prošlošću, a ne kao dramatične prekretnice. Man time ne izbjegava
uvijek prikazivanje dramatičnih sukoba, ali to je osnovna priroda
njegovog načina prikazivanja. I kad govori o sukobima on počinje sa
konačnom katastrofom, pa u sažetom obliku dā sve ono što je
prethodilo razvoju zbivanja. U tom pogledu njegovi romani podsjećaju na
Ibzenove drame. Na takvoj podlozi nastaje mirna veličina »Budenbrokovih«.
Ona se postiže više brižljivim prečišćavanjem životne građe nego
smjelim epskim zahvatanjem i epskom zasićenošću dramatičnih
prekretnica. Ovo gledište Man potpuno svjesno primjenjuje i s velikom
dosljednošću i vještinom sprovodi do kraja. Ono mu pruža mogućnost
da rascjepkanost i istrzanost kapitalističkog društva prikaže u
velikim, mirnim slikama. Pravi značaj i granice ovog osobenog načina
prikazivanja otkrivaju se, međutim, izvanredno jasno pri poređenju »Budenbrokovih«
sa »Djelom Artomonovih« M.Gorkog. Man sve rješava u mirnom i slikovitom
proticanju vremena;mirne slike fatalističkog ishoda. Man u propadanju
starog trgovačkog staleža vidi raspadanje klase s kojom je povezan, gašenje
ideala, nastajanje jednog novog društvenog tipa koji mu je tuđ i koji
on odbija. Man stvara djelo
na podlozi opreznog prečišćavanja i razvrstavanja životne građe. »Budenbrokovi« u razvoju književnosti, pa čak ni u Manovom stvaralaštvu ne mogu dobiti nastavak jer ovo u mnogome veličanstveno djelo često probija silom mu nametnute granice. Ma koliko da je Man prečišćavao svoju građu, život nije mogao da nađe mjesta u fatalističkoj šemi sudbine. U trećem pokoljenju postoji jedna sasvim živa i nimalo dekadentna ličnost: Toni. Da bi nju uklopio u kobno raspadanje porodice, Man se našao prinuđen da nagomila bezbroj nesrećnih slučajeva u njenom prvom i drugom braku, i u braku njene kćerke. Najzad mu polazi za rukom da i nju prikaže kao biće koje je pretrpilo potpun slom. Upravo ovo nasilje ukazuje na to da mirna monume-ntalnost romana nije nametnuta građom, da je podloga umjetničke piščeve objektivnosti duboko subjektivna. Velika umjetnička obdarenost, kultura i ozbiljnost Tomasa Mana omogućile su uklapanje ovih protivrječnih elemenata u jednu umjetničku cjelinu. Ta cjelina, međutim, samo je lijepa spoljašnjost. Zato je ovaj roman jedno usamljeno srećno dostignuće u razdoblju toliko nepovoljnom za umjetnost, ali ne može poslužiti kao uzor za dalji razvoj romana. |
|
|
|
|
|
|