˘ I kad bacim pogled unatrag na život, on mi se ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od krpica mraka.
˘ Neiscrpne su, naprotiv, bile radosti koje mi je podala igra miša. Zarobio bih u ogledalcetu zračicu sunca, odrazio je s male površine stakalca negdje napolje, na mrku plohu samostanskog zida, na zbrčkana lica dviju domaćica što na povratku s tržnice razgovaraju na ulici, na njuškicu mlade mačke koja se trudi da šapicom otrese svjetlosni odraz... Na svom luckastom letu, moj je miš oživljavao tačku na koju bi sjeo, podajući pokret ukočenim predmetima i osmijeh tužnim ljudskim stvarima koje ga od svog postanka nisu poznale.
˘ Gledao sam odozdo u njene (majčine) jasne i smirene oči nadnesene nada mnom. Povrh njene glave isprepletalo se mrko granje lovora sa svjetlijim granjem oleandra u cvatu na pozadini prorijetkog proljetnog neba. Sav bih se upio u te oči, koje su mi, onako u izokrenutoj slici, s obrvama pod sobom i podočnjacima nad sobom, dolazile čudne i nove u isti mah i dobro znane i sasvim nepoznate. Dobivale su nešto pronicavo, nešto što prodire do dna i razgolićava, a one same ostajale nepronicljive, praveći nam znanu i voljenu osobu iznenadno dalekom i zagonetno tuđom. Mogao sam da dugo i nenasitno gledam u njih. Pogled mi je ostajao uvijek usredotočen na same te oči, dok se slika lica ukazivala rasplinuta i zamućena, a pojedinosti fizionomije zamagljeno daleke, kao udaljene tačke pejzaža... Mijenjao se izraz lica kako god htio, razvedravao se ili smračivao, usklađivale se njegove crte u osmijeh - svejedno, same oči ostajale su uvijek iste, duboko ozbiljne, bez prelaznih odraza i letimičnih svjetala. Neumitnom jasnoćom ocrtane, postojane zjene, a opet nepronicljive, apsolutne, kao zjene gospodnje.
˘ Jednom u predvečernji čas - dobro se sjećam tog sutona - dok su se topli otkucaji zaljuljanih zvona talasavo razlijegali nad varošicom, a žene po "balaturama" dojile dojenčad na posljednjim, već gotovo vodoravnim zrakama sunca, rodio se u meni prvi put panički osjećaj. Na raskrvavljenom zapadu rumen je stidljivo premirala, razgarala se, sito se gasila, i opet ražarivala u potmulijoj vatri. Tamo kao da se događalo neko strasnobolno krvavo nasilje. Golemo crveno sunce tonulo je u more sporo, nekako nepovratno, neopozivo. Po horizontu teturali su teški, pijani oblaci, omoreni o oteščali od orgijanja, odozgo tamni i vunasti, a odozdo jarko zabljesnuti snopovima sunčevih zraka. Valjali su se po tom razbojištu i omašćivali rubove grimizom i žeženim žutilom. Svijet iza mene kao da je opustio: kao da je taj bolni zapad isisao iz njega svu krv i upio u se sve zažagrene oči ljudi. Osjetih da me s lea bije hlad. Osvrnuh se, gotovo sa zebnjom: zemlja je bila poplavljena sutonom i pokrivena dugim sjenkama. Grdna tjeskoba stište mi srce: obuze me osjećaj općeg potonuća. Pomislih da na svijet pada vječna noć.
˘ Ovaj naš život, i ritam ovog našeg kruga, pa i život i ritam svakog drugog kruga, ma koliko življeg i zbivanjem bogatijeg od ovog našeg, i opet je samo jedan dioni život - smo jedan mrtvi rukavac vremena.
˘ Djetinjstvo - pregršt besmrtnosti!
˘ Negdje duboko zapretena u djetinjem biću leži jedna ćelija u kojoj tinja besmrtnost. A odmah do nje, u neposrednom susjedstvu, druga ćelija u kojoj drijema smrt. One žive u dobrim susjedskim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglašuju se iz dubine - naša vječita popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kraja. Njihov naizmjenični dvopjev jeste predivo našeg života.
˘ Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Jedino stalno i vječito prisustvo u nama.
˘ Tajna jakih je da umiju biti slabi, tajna slobodnih da umiju svoju slobodu okačiti o klin kad zatreba.
˘ Ljubav je spoj dviju u svemiru rasturenih pola koje se međusobno traže.
˘ Pod septembarskim zvezdama mali je trg spavao, sa svojim nizovima zamračenih prozora. Tek jedan prozorčić, visoko nad krovovima, bio je osvijetljen - žuta četvorina svjetla, izdvojena u noći, za kojom neko umire ili se neko rađa.
˘ I kad priželjkujemo onaj pejzaž, onaj grad, mi želimo samo da opet nađemo, da opet osvojimo i usvojimo ono ja koje u tim mjestima i vezano za ta mjesta živi.
˘ Čemu toliko žure (ljudi)? Zar se boje da neće stići na svoj do patnje i gorkih saznanja? Za dugih, samotničkih solilokvija u bolnici naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obiđe čitav svoj krug. Pa našto onda tolika žurba?
|
|
|
|
|
|