Ivan Galeb kao junak i pripovedač romana
Ivan Galeb, pedesetogodišnjak, usamljen, u provincijskoj
bolnici, osuđen na zatvorenost prostora i tišinu, nakon operacije,
nostalgično se seća svoje prošlosti, intenzivno razmišlja o njoj,
zapisuje svoja razmišljanja, što se vidi iz odlomka: «Jutros
sam listao ove bilješke i opet se nasmijao nad samim sobom. Ako se ne varam,
htio sam da ispričam nešto kao moj život, ili možda 'moje detinjstvo', a
eto sam odlutao u nekakve meditacije, u nekakva maštanja, čak u nekakvo
moralisanje! I ispalo je više kao neki 'idealni dnevnik'. Ne znam sam da li
dnevnik nekadašnjih dana, ili ovih sadašnjih, ili možda nekih trećih,
nepostojećih dana koji vise van vremena».
Dakle, kako je primećeno, «pripovedač Ivan Galeb javlja se kao
pisac vlastitog životopisa, i to što čitamo njegovi su zapisi», ali ne
odnose se na hronološki i logički sled događaja i zbivanja iz
prošlosti, nego se javljaju kao «zbir biografskih elemenata i različitih
digresija», u kojima su sadržana osećanja, razmišljanja i
prosuđivanja, snevanja...Reč je više o duhovnoj biografiji negoli
životnoj, ispunjenoj događajima, pričama i ljudskim sudbinama.
Roman je mozaička, lirska struktura od kretanja osećanja, utisaka,
refleksija i raznih zapažanja, čiji je cilj da se pruži vertikalni
presek kroz svest bića Ivana Galeba, u kome prepoznajemo:
Y
prošli život
Y
sadašnji
život
Y
univerzalni smisao ispripovedanog života, odnosno i
nešto opšte, što nadilazi lično, a što je posebno sadržano u njegovim
meditacijama o detinjstvu, o veri, o bogu, o umetnosti, o uspomenama,
svakodnevnom, o životu i smrti...Tako roman Ivana Galeba naliči na «sabiranje
utisaka iz velikog sveta», s tim što se lično uvek pothranjuje tim
spoljnim svetom i što je težište uvek na ličnom (sve se prelama u
ličnom); lično doživljava svet, artikuliše ga u sebi i saopštava na
svoj način. Zato je to i moderan roman, roman mozaičke strukture: nema
čvrstu kompoziciju. To je roman ličnosti, ali i roman-esej u kome se
javlja:
Y
«misao u slikama» i
Y
«misao
u pojmovima».
I
jednim i drugim određen je unutrašnji sadržaj bića, čije
beleženje prerasta u veliki solilokvij (pričanje u sebi i za sebe,
ali i potencijalnog čitaoca, koji postaje njegov slušalac).
Uslovljenost radnje romana
Roman Proljeća Ivana Galeba ima razbijenu
strukturu, sačinjenu od niza razmišljanja i meditativnih celina, iz
sledećih razloga:
Y
Zato
što je junak usamljen i zatvoren u bolničkom prostoru koji nastanjuju
tišina i vreme, subjektivno vreme - čini se da vreme slabo prolazi.
Ivan Galeb doživljava «koroziju» vremena (ništa se ne dešava, nikoga ne
očekuje), pa ima dosta vremena da nakon pedeset proživljenih godina, u
tišini, vezan bolešću za krevet, razmišlja o svemu što je bilo i što
je i on sam bio u detinjstvu i prošlosti.
Y
Zato
što je intelektualac i umetnik, sklon meditacijama, o
čemu i sam kaže u delu: «Doista, oduvijek je bila u meni težnja,
strasna težnja da moje maštanje, moje iracionalnosti, moje čuvstvovanje
zaodjenem u vid logike... Imao sam ambiciju da od toga pravim
filozofiju...»
Y
Sklonost
junaka ka digresijama;
to je u njegovoj prirodi - da se otkida od jednog predmeta razmišljanja i
da se usmerava prema drugome, jer smatra
da u digresijama leži sama suština onoga što želi reći.
Y
Kod
njega je to stvar ličnog uverenja kako treba pisati roman i o čemu
treba u njemu pisati: «Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi
događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu
pamet padne, povjeravao čitaocu iz retka u redak, sve što mi prođe
mišlju i dušom... Čovječanstvo je već dovoljno odraslo,
dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati!»
Poruka romana
Roman Vladana Desnice predstavlja «visoku poetizaciju stvarnosti i filozofske vizije sveta». Naslov romana postaje nosilac jedne sveopšte simbolike koja naglašava svet i čoveka i sve ono što se između njih javlja. Tu su «dva najobuhvatnija pola stvarnosti: tuga i nada - simboli smrti i proleća».
Nošen sećanjima na detinjstvo, na minula proleća, muzičar Ivan Galeb, kada je na rubu smrti prteispituje svoj život i traži mu smisao, evocirajući trenutke u kojima je najintenzivnije živeo unutrašnjim životom, a život mu bio u znaku svetlosti i proleća. Ilustrujući život i stvarnost nizom sudbina, slika i situacija, koje su sada deo njegove svesti i unutrašnjeg života, on ukazuje na bipolarnost ili dvojstvo sveta u kome se prožimaju radost i tuga, svetlost i tama, biće i nebiće, prolaznost i večnost, konačno i beskonačno, kao i to da se život sastoji od smenjivanja jednog i drugog i da sve to čini u stvari «predivo našeg života»; predivo od onoga što je prolazno i neponovljivo.
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |