Ana Karenjina - Lav Nikolajević Tolstoj
"Znanje.org" ne odgovara
za sadrzaj pojedinacnih stranica.
Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910) potiče iz plemićke porodice koja se ponosila dugim rodoslovnim stablom.Rođen je u Tulskoj grofoviji (guberniji) na posjedu Jasna Poljana. Još u djetinjstvu je dobro naučio francuski, a poznavao je idruge svjetske jezike. Ovaj ruski romansijer i mislilac se ubraja u red najvećih umova u svjetskoj književnosti. Njegovi romani "Rat i mir" i "Ana Karenjina" su najveći evropski realistički romani. I dok "Rat i mir" mnogi smatraju nacionalnom epopejom prožetom rodoljubljem i hrabrošću Rusa, "Ana Karenjina" je roman u koji je u većoj mjeri pretočena Tolstojeva svakodnevica. Tolstoj je bio čovjek nemirnog duha, učestvovao je u ratovima i odavao se kocki i piću. Poslije ženidbe, osnovao je mnogobrojnu porodicu u jasnoj Poljani i počeo je sprovoditi sopstvene reforme u gospodarenju. S godinama je u njemu sve više sazrijevala zamisao da mora napustiti sve, što je i učinio krajem oktobra 1910. godine u 82-oj godini života. Na putu se razbolio od upale pluća i umro je na maloj željeznickoj stanici Astapovo (danas Lav Tolstoj).
Djela: autobiografska trilogija - Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost; Sevastopoljske priče, Rat i mir, Ana Karenjina, Smrt Ivana Iljiča, Vlast tame, Vaskrsenje
Dnevnički zapis Sofije Tolstoj na dan 24. 2.1870.god:
"Sinoć mi Ljovočka reče da je smislio tip udate žene iz višeg staleža. Rekao mi je da mu je nakana da prikaže tu ženu samo kao nesrećnicu, a ne kao krivu i da su, čim ju je zamislio, sve ostale ličnosti i muški tipovi do kojih je ranije bio došao, našli sebi svoje mjesta i grupisali se oko nje žene..."
1872. Tolstoj je vidio kako se kći pukovnika, Ana Stepanova, razuzdana ljubomorom, bacila pod voz. Njegova želja je bila da upotrijebivši ovaj događaj napiše roman koji će biti iznad njega, kao istoriju jednog vremena i društvenih kretanja u njemu.
"U proljeće 1873. uđe grof Lav Tolstoj jedne večeri u sobu svoga najstarijeg sina koji je svojoj staroj tetki baš čitao Puškinove "Pripovijetke Bjelkina". Otac uze knjigu i pročita riječi "Gosti se iskupiše u ljetnikovcu ". "Tako treba početi !", reče on, ode u svoju radnu sobu i napisa: "Sve se poremetilo u kući Oblonskih...". To je bila prva rečenica "Ane Karenjine". Današnji početak, apersi o srećnim i nesrećnim porodicama, stavljen je na čelo kasnije. Međutim, pisati "Anu Karenjinu nije bilo nimalo lako. Djelo je rađeno u šest redakcija. Imenu "Ana Karenjina" prethodila su "Moćna ženska" i "Dva braka". Tek u četvrtoj verziji djelo dobija današnje ime. Od prve ka poslednjoj redakciji Ana dobija sve finije osobine. Karenjinu se od V redakcije dodaju mnoge nesimpatične crte. Lik Vronskog u svakoj novoj redakciji gubi mnoge pozitivne osobine. Januara 1875. i u tri sljedeća mjeseca pojavljuju se u "Ruskom vijesniku" djelovi romana. Zatim je objavljivanje prestalo jer autor nije imao vise šta da da. Naredne godine ponovo se pojavljuju novi fragmenti."Dosadila, strašna Ana Karenjina" pisao je Tolstoj iz Samare. "Konačno, veli u martu 1876., "moram da završim roman kog sam do guše sit."
Djelo je odštampano 1877. dobivši svoju konačnu fizionomiju.
Tematska širina "Ane Karenjine" je tolika da s pravom može biti rečeno da nema ni jedne oblasti iz života ruskog društva iz sedamdesetih godina XIX vijeka koja nije na neki način prisutna u romanu. Tolstoj nam predstavlja dvije Petrogradske i tri Moskovske porodice povezane rodbinskim vezama, prijateljstvima. Međutim dominantna su dva toka radnje:
I Karenjin - Ana - Vronski
II Ljevin - Kiti
Ana dolazi u Moskvu kao spasitelj, a u stvari je ona ta koja kasnije treba biti spasena. Ljevin doživljava poniženje i povači se na selo. Vronski je lijep i strastven, zaljubljen je u Anu. Karenjin je hladan, bezosjećajan, uvijek pravičan.
Kakva je to zbirka likova!
Sve je idealno da zaplet bude vrhunski .
Glavni likovi su Ana, koju Tolstoj veoma voli, i Ljevin (Tolstoj sam), koji u romanu gotovo nema nikakve veze sa Anom. Jedino zajedničko njima je to što u ljubavi traže potpunu predanost, odannost. To je njihova mana i zato im je ljubav bolna. Ali, ne završavaju oboje isto. Ljevin će smoći snage i nastaviti borbu s životom, Ana neće.
Ulazak Ane Karenjine u romanesknu priču dolazi posle Oblonskih, Kiti, Levina i Vronskog, ali je samo u jednom poglavlju predočen njen portret i naznaženo nekoliko motiva koji će imati ključnu funkciju u omanesknoj priči.
1. Sagledana očima Vronskog, ona je vrlo lijepa, elegantna i graciozna; lice joj je milo, nježno i umiljato; na licu joj je igrala uzdržana živahnost, a osmjeh je treperio na rumenim usnama i talasao se između očiju i usta.
2. Grofica Vronska kaže Ani da je "jedna od onih ljupkih žena pored kojih se čovijek prijatno osjeća, ne samo kada razgovara, nego i kada ćuti."
3. nikada se do sada nije odvajala od sina, pa joj rastanak s njim pada vrlo teško
4. Vronski vidi kako Ana nešto živo govori bratu, "nešto što očigledno nije imalo nikakve veze s njim, Vronskim, i to mu beše krivo."
5. Ana pita brata, dok odlaze sa stanice, da li odavno poznaje Vronskog.
6. Voz je pregazio čuvara na stanici. Taj događaj je potrsao Anu; usne su joj drhtale, jedva se uzdržavala da ne zaplače. Događaj je prokomentarisala samo sa dvije riječi: "Rđav znak".
I tek što je ušla u romaneskna zbivanja, Ana se pokazuje kao ličnost protivurečnih postupaka, misli i osjećanja, upravo onakva kakva će biti tokom cijele romaneskne priče. Ona osvaja Dolinu djecu; simpatična je Kiti, osjetiće tugu što je daleko od sina; ocjeniće Vronskov kasni dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak.Ali će na balu osvojiti Vronskog, izazvaće kod Kiti ljubomoru. Dolina djeca će osjetiti da Ana danas nije ni nalik na onu kakva je bila onog dana kada su je onako zavoleli i da više ne misli na njih. Ana će pravdati sebe kod Kitine ljubomore, ali ni sama ne vjeruje svojim riječima. Mislila je na Vronskog, " a odlazila je prije nego što je namjeravala samo zato što nije htjela da se viđa s njim. Kada je ušla u voz za Petrograd, odahnula je pri pomisli da će sutra vidjeti sina i muža i da će njen život poteći lijep i uobičajen na stari način, ali kad se vrati kući, i sin i muž izazivaju u njoj osjećanje nalik na razočaranost. Dok čita knjigu o nekoj zaljubljenoj storiji, sagledava svoju situaciju, uvjerava sebe da u svojim postupcima nije bilo ničega sramnog, ali sve više ju je obuzimalo osjećanje stida. U cijelom romanesknom toku, Ana će se raspinjati između uvjerenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osjećanja, koje ponekad provali iz nje, da je kriva i grešna što će izazvati navalu osjećanja srama i stida. Njen prvi san izraziće njenu unutrašnju podvojenost. Tolstoj je vrlo plastično slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd. Iz sna o ložaču i starici ona se budi u trenutku kada je voz stao. Izlazi da se malo osvježi a u susretu jurnu mećava i vjetar:
"Vetar kao da je samo na nju čekao: radosno zafijuka, poduhvati je i zamalo ne odnese, ali se ona uhvati rukom za hladnu polugu i pritežući haljinu siđe na peron i zađe iza vagona. I tu je srela Vronskog."
Iako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladića koji se svuda sreću i da ona neće sebi dozvoliti ni da misli o njemu, sada je obuze osjećanje radosnog ponosa. Njegove riječi da putuje da bi mogao biti tamo gdje je ona jer drukčije ne može, doživljava kao baš ono što je željela njena duša, ali čega se bojao razum; ona instinktivno osjeti da ih je taj trenutni ragovor strašno zbližio; a to ju je i plašilo i činilo srećnom. Sve češća susretanja sa Vronskim na zabavama čine da Ana sama sa sobom raščisti: varala je samu sebe što je mislila da je ljuta na Vronskog, a u stvari, to njegovo jurenje joj je godilo i činilo svekoliku sadržinu njenoga života. Njihovi odnosi su postajali sve jasniji sredini u kojoj su se kretali, ali i Karenjinu koji odlučuje ženu da opomene. Ona tu opomenu prima sasvim hladno. Vronskom će reći:"Sve je svršeno. Ja ničega više nemam osim tebe. Upami to". Iako izgovara riječi koje unose naglu promjenu u njenom životu i označavaju put pun neizvjesnosti, koji prihvata svejsno i sa radošću, u njoj živi misao o grijehu i krivici i javlja se stid. Moralna razgolićenost će joj se prikazati i u snu: i muž i Vronski su njeni muževi i obojica su srećni. Ona će reći za sebe: "Ja sam rđava žena, ja sam propala žena", ali će na trkama otkriti svoja osjećanja .
To će nagnati Karenjina da razgovara s ženom, ali će mu taj razgovor definitivno zagorčati život jer je žena priznala: "Ja ga volim, ja sam njegova ljubavnica, ja ne mogu da podnesem, ja se bojim, ja vas mrzim... Radite sa mnom što god hoćete". Ona u tom trenutku ne zna šta treba i može da uradi, nema snage da jednom raščisti sa svojim položajem u braku, jer se plaši da će izgubiti sina. Zato će i u razgovoru s Vronskim osjećati izgubljenost, u njoj će se javiti pakost, neki bijes, kao da je on kriv za njen bezizlazan položaj. A opet, ubrzo će i to proći, i ona će opet biti nježna.
Kad god se sjeti riječi koje je uputila mužu priznavši mu da voli Vronskog, obuzima je strah od sramote koju sve više osjeća. Osjećala je neprijatne poglede okoline, prikrivene osmjehe, ružne komentare. Shavatila je sav užas svog položaja i boljelo ju je nerazumijevanje okoline.
Nju konačno napušta Karenjin saopštivši joj da je pokrenuo brakorazvodnu parnicu. To je za nju značilo oslobođenje, ali i dvostruki poraz: brak će biti razveden njenom krivicom, pa će izgubiti sina. San će joj predskazati smrt na porođaju. Pošto poslije porođaja zapada u krizu, očekujući smrt, ona moli Karenjina da dođe jer misli da će sa njegovim oproštajem lakše umrijeti. U tom trenutku on će posumnjati u istintost njenih riječi, ali će ipak doći da je vidi.
Međutim, kad se oporavila zaboravila je ponovo na sve i opet osjeća odvratnost prema mu7žu. Kada Vronski da ostavku, ostavlja sve i kreće s Anom na tromjesečno putovanje po Evropi. Iako ponekad kaže sebi da je kriva, da je loše postupila i da želi da pati zbog sramote i rastanka sa sinom, ona nije patila. Kada se vraća u Petrograd, posjećuje kršom Serjožu. On je moli da ga ne ostavlja, ali ona mu govori da voli oca, jer je bolji od nje. Odlezeći, sreće Karenjina.
Anu razjeda stvarnost njenog života: ne može da dobije razvod, odvojena je od sina, prezrena u sredini, živi u divljem braku. Sve je više muči ljubomora, stalno negoduje, traži povod za sukobe, trenuci nježnosti su rijetki. Osjećala je da se među njom i Vronskim uspostavio zao duh nekakve borbe, koju on nije želio.
Njome vlada ljubomora, nemir, žuč. Čes se uvjerava da treba da živi, čas je smrt vidjela kao rješenje. Vrhunac nastaje kad Vronski odlazi majci zbog posla, a ona ostaje opsjednuta duhovima ljubomore. Piše mu pismo i moli ga da dođe, ali on ga ne dobija na vrijeme, pa nema ni odgovora. Ana tada odlučuje da ode kod njeg, dolazi na stanicu i sjeti se pregaženog čovjeka na dan prvog susreta s Vronskim i donos odluku - skače pod voz s riječima "Gospode, oprosti mi sve!".
Tolstojeve muke s romanom Ana Karenjina potpuno su jasne kad se sagleda romaneskni život njegove glavne junakinje. Ona je od početka do kraja protivrječna ličnost u postupcima, mislima i emotivnim vibracijama.
U literaturi o ovom Tolstojevom romanu omiljena tema je pitanne Anine krivice. Mišljenja su različita - od onih koji smatraju da je Ana sam kriva za svoju sudbinu, do onih koji Anu vide kao žrtvu lažnog morala svijata u kome je živjela. Romaneskna priča nudi čitaocu dovoljno materijala za zaključivanje o moralnom liku ove junakinje. Ona je izraziti individualista: robuje emocijama, vrlo rijetko postavlja pitanje svojih porodičnih i materinsih obaveza. Na početku priče ona je brižna majka koja kojoj teško pada razdvojenost od sina za vrijeme dok odsustvuje od kuće. Međutim, ona će otići u inostranstvo sa Vronskim zaboravivši na sina. Ljubavi i ličnoj sreći podređuje sve, za nju je ljubav = sve. Čak i prema kćeri pokazuje ravnosušnost, a Vronskog kažnjava svojom odlukom "Djece neće biti". Sebična je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu, prijatelje službu - da bude samo njen. Sebična je zato što zbog sopstvene sreće unesrećuje muža i sina. U braku sa Karenjinim bila je samo majka, ali ne i supruga; u vezi sa Vronskim želi da bude samo ljubavnica ali ne i majka njegove djece. Ona ne podnosi muža, osjeća prema njemu gađenje; to isto će osjećati i prema Vronskom kada joj se čini da joj ne poklanja dovoljno pažnje. Kada odlučuje da se baci pod voz, ona će pomisliti "Gospode, oprosti mi sve!", i to dovoljno govori koliku je krivicu osjećala. Ana nije bila idealna, iznad nje su po dobroti, duševnoj ljepoti, humanosti i požrtvovanosti Doli, Kiti, Ljevin, pa i Karenjin koji brine o djevojčici i uzima je sebi poslije Anine smrti. Ana je gršnica po oneme što je učinila, što je nanijela bol mužu i sinu, ali je ona pre svega nesrećna žena.
Aleksej Vronski, mlad, lijep i bogat grof, koji potiče iz petrogradske porodice, pojavljuje se u romanu odmah na početku, kao formirana ličnost. Njegovo ponašanje je bilo prirodno, a osmjeh iskren, na ženidbu nije niti pomišljao, a muž mu je uvijek djelovao kao nešto smiješno.
"Vronski je bio onizak, čvrsto građen tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobično mirna i odlučna lica. Vronski je u puku i društvu omiljen, ali ipak nije tako razuzdan kao ostali. Katkad je bio sklon flertu, ali nikad nije imao ozbiljnije namjere - sve je radio u granicama pristojnosti, bar kada je Kiti u pitanju, međutim ona je to pogrešno protumačila. Vronski je znao da nađe pravu mjeru. Međutim pri prvom susretu sa Anom u njegovoj duši se desila velika promjena.tu promjenu očituje i sledeće: "Kroz prozor vidje kako je prišla bratu, stavila svoju ruku na njegovu i nešto mu živahno stala govoriti, očito nešto što nije imalo ništa zajedničko s njime, Vronskim, i to ga malo kao ozlojedi". Od tada se i u njemu, kao i u Ani, razbuktala strast nad kojom on nije imao vlast. Od tada je bio nadčovječanski uporan dok nije dobio što je htio, Anu. Ljubav prema Ani je bila duboka, iskrena, snažna, vrijedna velike i lične žrtve. A Vronski je bio spreman na žrtve. Međutim Vronskome, za razliku od Ane, ljubav i potpuna predanost nisu bili neophodni za život, što će često dovoditi do svađe među njima. Ali Vronski se ipak mijenja pod Aninim uticajem. Nikome nije dozvoljavao šale u vezi sa Anom jer "ljubav to nije šala i zabava nego nešto mnogo ozbiljnije i važnije". Znala je to i njegova majka i upravo stoga je smatrala da ta ljubav upropašćuje Vronskog. Kako je njihova veza postajala sve snažnija, Ana je postajala sve čudnija: "Ti napadaji ljubomore što bi je u poslednje vrijeme sve češće i češće spopadali, užasavali su ga i koliko se god trudio da to sakrije, hladio je prema njoj, mada nije znao da je uzrok ljubomore ljubav prema njemu..."
"Tada se osjećaše nesrećnim, a sreća je bila pred njim; sada je pak osjećao da je najveća sreća za njim..."Vronski je stalno insistirao da se Ana objasni s mužem i on sam je bio spreman na bilo kakav Karenjinov izazov, i čudio se što Karenjin svjesta svega, ništa ne preduzima. Kad je saznao da je Ana trudna bio je još uporniji. Međutim, bio je spreman na bilo kakav ravoj događaja sa Anom: "Ma kakva bila i ma kakva će biti naša sudbina mi smo je stvorili i na nju se nećemo potužiti" - govorio je sjedinjujući u riječi mi sebe sa Anom. "A ne , oni bi da nas uče kako se živi. Ni pojma oni nemaju o tome šta je to sreća, oni ne znaju da bez ove ljubavi za nas nema ni sreće, ni nesreće, nema života." Koliko voli Anu shvatiće kad njen život bude u opsnosti. Misleći da će Ana umrijeti na porođaju pokušao je izvršiti samoubistvo. Ta njena bolest ga pogađa toliko da plače. Isto tako ga je ganula i Karenjinova moć praštanja: "Vronski osjećaše njegovu uzvišenost i svoje poniženje, osjećaše da muž ima pravo, a on krivo. Osjetio je da je muž bio velikodušan i u svojoj nevolji, a da je on nizak u svojoj prevari..." Nakon toga oboje su se oporavili i zajedno otputovali u inostranstvo. Poslije povratka u Rusiju, on je ponovo insistirao na razvodu. Tu u Rusiji Ana je postajala sve živčanija i razdražljivija. "Osjećao je kako se u isto vrijeme njegovo poštovanje prema njoj smanjuje, a svijest o njezinoj ljepoti povećava". Sve češće svađe dovodile su ga do iscrpljenosti, užasavale su ga jer je znao da su bezrazložne, pa je govorio: "Zašto iskušavati moje strpljenje, ono ima granice?"
Sve je čino da bi smanjio njenu ljubomoru, ali isto tako razdraživao je mnogim drugim stvarima, npr. često joj je predbacivao nebrigu o kćerki. Bilo mu je teško trpjeti Anine ispade, ali nije znao da je Ana prilikom poslednje svađe pomislila na smrt: "Da, umrijeti!", rekla je. "Pokušavao sam sve - pomisli -ostaje samo jedno - ne obraćati pažnju". Ana je htjela da ga kazni i uspjela je u tome, jer njegov život je zaista bio besmislen bez nje.
Aleksej Aleksandrovič Karenjin
Stariji carski činovnik, čuvenog porijekla, Aleksej Karenjin je bio muž mlade Ane Arkadjevne. U priči se pojavljuju gotovo istovremeno, a pisac ih prati skoro paralelno jer priča o Ani ne može bez priče o njemu, i obrnuto. Glavni moto ovog uspješnog činovnika je "Bez žurbe i bez odmora". U očima Ane on je nemilosrdan, licemjeran, naporan, Serjože strašan, pravičan. Aleksej Karenjin je bio rob pravila, normi, zakona. On je sebi ljubomoru predstavio kao štetan i glup osjećaj, međutim... Nakon prvog nagovještaja društva o Aninoj nevjeri, iako po razumu on u to nije vjerovao, u njegovoj duši i svjesti se nešto uznemirilo. Govorio je sebi : "Da, to svakako treba riješiti i dokrajčiti, izreći svoje mišljenje o tome i svoju odluku". I vraćao se natrag: "Ali šta to izreći? Kakvu odluku?..." To nam govori o njegovoj nedoumici i neodlučnosti. Svi njegovi govori i odluke su glasile tako da budu u duhu opšteprihvaćenih stavova. "Postoje zakoni pristojnosti koji se ne smiju nekažnjeno kršiti. Nisam to ja danas opazio, ali sudeći po dojmu što ga je to ostavilo na društvo..." I: "Tvoja osjećanja su pitanja tvoje svijesti, ali ja sam dužan pred Bogom i ljudima ...". Poslije tog objašnjenja "Otpoče nov život za Alekseja Aleksandroviča i njegovu ženu". Ana je nastavila s nevjerom, a on nije bio u stanju da probije njen oklop ravnodušnosti i objasni se s njom. On nije shvatio svoj položaj "jer mu je bio odveć strašan", te je u svojoj duši "zapečatio onaj pretinac u kome su se nalazila osjećanja prema porodici". Svi ti porodični problemi, pogotovo sa ženom, bili su mu tako teški stoga jer je to " bio istinski život, a ne ono što je on živio ". Na trkama je ženi spasio obraz i uz put kući je bio spreman povjerovati u sve, sve što mu Ana kaže, čak je priželjkivao da mu kaže kako nema razloga za sumnju kao i prije. Nakon razlaza sa ženom on je spreman na istinsko praštanje: "Oprostio je ženi i žalio je zbog njene patnje i kajanja. Oprostio je Vronskom i žalio ga...". On je bio spreman na razvod vođen mišlju: " Ko te udari po desnom obrazu podmetni lijevi; ko ti skine kaput podaj mu košulju". Za Anine bolesti skrbi se za dijete koje ona ima sa Vronskim. Međutim, skrhani Aleksej potpada pod uticaj Ivanovne i mistika koji mijenjaju njegovu ličnost. On po nagovoru mistika odbija Ani razvod. Moramo ga prije svega posmatrati kao srećnog i dobrog čovjeka. U mnogim situacijama Aleksej Karenjin je po moralnoj doslednosti i nesebičnosti iznad Ane Karenjine.
Konstantin Dimitrijevič Ljevin
Lik Konstantina Ljevina je prestavljen u djelu trima osnovama: ličnom (osjećajnost), društvenom i mislilačkom. Saznajemo sve o njegovom porijeklu, rođacima, ljubavnim jadima sa Kiti (o prošnji, odbijanju i braku), o njegovim političkim shvatanjima, vjerovanjima i ubijeđenjima. Svjedoci smo njegovih misaonih razdiranja, njegovih stalnih pitanja i nenadanih spoznaja.
Evo šta o Ljevinu u svojoj kritici "Ni dan bez retka" kaže Jurij Oleša: "Čini mi se da je Tolstoj postupio nepravedno kad je uzo za svojeg junaka Ljevina onakvog kakav je - s njegovim mudrovanjima, antidržavnim stavom, traženjem pravde - a nije ga napravio piscem. Ovako ispada da je prosto tvrdoglav, nestaško, entfant terrible, kakav bi, uzgred budi rečeno, bio i sam tolstoj da nije bio pisac."
Ljevin je poticao iz poznate vlastelinske porodice koja je bila u prijateljskim odnosima s Ščerbackijevima. Pošto je bio prijatelj Aleksandrovog sina, poznavao je sve tri njegove kćerke od malena. U svaku je svojevremeno bio zaljubljen, ali je samo ljubav prema Kiti ostala zastalno. Za njega su se sve žene dijelile u dvije grupe: Kiti i sve ostale. On je znao da je ona prisutna i kad je ne vidi "kao što isto znamo da je Sunce noću tu, iako ga ne vidimo".
Ljevin je volio selo, a gnušao se života u gradu. Najljepše mu je bilo kod kuće. Bio je mišljenja da se sve u životu mora zaraditi, a ne živjeti na račun nečega što je neko drugi stvorio. Ideal svako domaćice i majke predstavljala mu je sopstvena mati koju je rano izgubio. Ljevin je imao dva brata: Nikolaja Ljevina i po majci Sergeja Ivanoviča Kozniševa i jednu sestru u inostranstvu. Sa Nikolajem se susreće nakon neuspijele prošnje. Na selu, nakon dolaska iz Moskve, radi naporno, samo da bi zaboravio Kiti.
Ljevin je imao drugačije mišljenje o seljacima nego njegov brat Koznišev. Možda u njegovom stavu primjećujemo egoizam, jer Ljevin je individualist: "...što će mi škole u selu kad u njih neću slati svoju djecu...".
"Što je više upoznavao brata to je više opažao da ni Sergeja Ivanoviča, ni mnoge druge radnike za opšte doro nije srce pivelo ljubavi za opšte dobro, nego su oni razumom prosudili da je dobro baviti se time, te su se samo time i bavili." On želi da zaradi svoj hljeb, stoga sadejstvuje sa seljacima pri njihovim poslovima. Vodi ga njegova snaga, kojom je tako neobično ispunjen za vrijeme kosidbe: "Osjetio je da zamahuje posljednjom snagom te odluči zamoliti Tita da stane. Ali upravo tog trenutka Tit zastane sam, pa, sagnuvši se, uze trave, otra kosu te je stade oštriti... Unatoč tome što mu je zno curkom curio niz lice i kapao s nosa i što su mu sva leđa bila mokra kao da ih je netko polio vodom - bilo mu je vrlo lijepo. Osobito ga je radovalo što je znao da će sad izdržati."
Ljevin je imao neke zamisli u pogledu uređenja imanja, ali nije znao kako da ih sprovede u djelo. On je bio svjestan nepravde sadašnjeg života: seljaci rade, gospoda uživaju, i gnušao se ponašanja svoje klase. Ljevin je bio za beskrvnu revoluciju, ukazivao je na to da je to budućnost države ne u fabrikama, već u selima, poljoprivredi i stočarstvu. Rado je išao u lov jer "lov zbližuje čovjeka s prirodom". Nije bio vjernik, ali je često razmišljao o božanstvu i o dobru.
Međutim, ma šta da radio, Ljevin je znao da voli Kiti i da će je uvijek voljeti, i da mu zatrpavanje poslom neće pomoći da je zaboravi. Njegov susret s Kiti zbiće se kod Oblonskog, gdje će je i zaposliti. Njen pristanak sutradan, ispuniće njegovu dušu beskrajnom srećom. Priprema se za vjenčanje, pa će ga ispovijest i pričešće ponovo potaknuti da da ramišlja o Bogu, pravdi i dobru, i njegov se razum bunio protiv crkvenih učenja, ali njegovo srce je drukčije mislilo od njegovog razuma.
Kao i Ana, on će tražiti potpunu predanost u ljubavi. Njega i njegovu ženu Kiti, takođe muče strašne ljubomore, ali ne zadugo. Ljevin je takođe bio blizu samoubistvu, ali smogao je snage i izborio se protiv smrti, o kojoj je inače puno mislio. Naročito bolna, ali i začuđujuće olakšavajuća bila mu je bratovljeva smrt. U tim trenutcima gašenje jednog života, otkriva da je Kiti trudna, u čemu je vidna simbolika.
Međutim, on nije miran, jedno vrijeme čak ne voli dijete jer je ono pri porođaju uzrokovalo Kiti velike patnje. A za svoje otkrivenje vjere kaže: "Ništa ja nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što znam... oslobodio sam se obmana".
Ljevin je kao i Ana tražio smisao života. Njih dvoje su se čudili i protivili ustrojstvu društva, ali kao individualisti s određenom mjerom egoizma, nisu postigli velike promjene.
Ljevin nije propovjednik oružane revolucije, on sam, svojim radom i gazdinstvom oličava tu revoluciju. Mnogo je čitao o ekonomiji i privredi od raznih pisaca, među kojima je bilo i socijalista, ali zaključio je da su njihove zamisli neprimjenjive za Rusiju. Nije se mogao složiti s njima zato što on nije vidio izraz tih misli u narodu, u kojem on živi. Međutim kad je na putu ka Svijanskom uvidio na koji je način jedno imanje produktivno, okrenuo se mislima o Bogu i razumu: da li to dvoje ide skupa? "A smisao mojih pobuda u meni je tako jasan da ja oduvjek živim po njemu, i začudo sam se obradovao kad mi ga je onaj seljak izrekao: živjeti zarad Boga, zarad duše. Ništa ja nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što znadem..."
Jedan priprosti seljak pokazuje tome, mislima razjedinjenom čovjeku, put iz očajanja. On ga podsjeća na ono što sam odavno zna. Da je prirodno i svima nama suđeno da živimo za svoje tjelesno dobro i zato da napunimo trbuh, ali da to nije ono istinito i pravo, nego da se mora živjeti "za svoju dušu", "po volji Božijoj" i da je, na čudesan način, ta neophodnost isto tako suđena kao i neophodnost da napunimo trbuh. Znači, upravo se mora živjeti za Boga, za istinu i dobrotu, što nema nikakve veze sa razumom, već mu je suprotno. Dobro je čudo, zato što se otima razumu, a svako ga shvata.
Moral visokog društva
L. N. Tolstoj, kao savremenik plemstva u drugoj polovini XIX vijeka, a i sam njegov član, lako je mogao u svojim djelima da nam predstavi sve aspekte života ruskih velmoža. Na plemićki život Tolstoj se osvrćao kritički i satirično, najviše upućujući na lžni moral. Odatle, između ostalog, proističe tematska širina djela "Ana Karenjina".
Tolstoj je to plemstvo podijelio u dvije grupe:
1. oni koji vjeruju da muž treba da živi samo s jednom ženom, s kojom je vjenčan; da djevojka treba da bude nevina, žena stidljiva, itd...
2. i oni elegantni, lijepi, velikodušni, koji se predaju svakoj strasti ne crveneći se, a koji se podsmijevaju svemu ostalom.
Ana je društvo ovako razvrstavala:
1. krug državnih i muških interesa
2. krug pobožnih i visokomoralnih
3. svijet balova i uživanja koji su prezirala druga dva kruga.
Izraziti predtavnik drugog kruga bila je Lidija Ivanovna, za koju Ana kaže: " A zapravo je smiješno: njen cilj je krepost, ona je hrišćanka, a sve se nešto ljuti i uvijek ima neprijatelja - takođe hrišćana i krijeposnika".
Treći krug je poveo Anu u propast i podsticao je, a kad je napokon uradila ono što niko od njih nije smio, prezreli su je i odbacili. Predstavnik tog kruga je Betsi. Darja za nju kaže da je najpokvarenija žena koja postoji.
U tim "visokim krugovima" vodile su se rasprave o religiji koju su tumačili nezavisno od Crkve, o politici, a kad ponestane tih tema, onda su se okretali ogovaranju: najčešće palih žena. Oni su odlučivali šta je dobro, a šta loše.
Sama Ana postaje osuđena kad svoje slabosti nije više uspjela i nije htjela da krije tako vješto kao oni. Bit je u tome da su svi oni bili veći nevjernici od Ane, ali su to "skrili", njihove ljubavnice i ljubavnici su bili javna tajna, a u tome im je svestrano pomogao lžni moral. Religija kod njih postaje besmislica, svi se oni bave mistikom, onim što je 'in', i posvećuju se veoma glasno opštim stvrarima, a u biti su uglavnom okrutni individualisti.
Iz svega ovog se zaključuje da je Ana žrtveno janje lažnog, spoljašnjeg, dogmatskom morala koji ljude satjeruje u kut i ugnjetava ih oduzimajući im razum. Ana je iznad licemjernog durštva po poštenju i iskrenosti.
Dostojevski je, vjerovatno vođen Pavlovom poslanicom, rekao da ne postoje apsolutno čisti ljudi, pa samim tim ni Ana nije čista. Dakle, neka društvno ne sudi o njoj jer je i samo grešno. Na bogu je da nagradi pravedne, a kazni grešne. Majka Alekseja Vrn+onskog kaže da je Ana svršila kako je i morala, da je "čak i smrt odabrala odvratnu i nisku", dok Ivanoviča kao Dostojevski kaže: "Nije naše da sudimo".
"Nema životnih pravila na koja se čovjek ne bi mogao izbjeći, vidjevši da sva njegova okolina živi isto tako." Moral je promjenjiva kategorija, a diktira ga preovladavajuća svijest o tome šta je dobro, a šta zlo.
Razmišljanja i filozofske rasprave o Bogu, religiji, odnosu prema selu i seljacima i ustrojstvu u gazdinstvu
Roman Ana Karenjina ne bi imao toliko tematsku širinu niti obuhvatao gotovo sve vidove života ruskog društva da ne sadrži toliko rasprava i razmišljanja likova o najaktuelnijim pitanjima tog doba, a to su: religiozna pitanja, privredno-ekonomska i pitanja o odnosu prema selu i seljacima.
Razdoblje koje je obuhvaćeno romanom, sredina druge polovine XIX vijeka, predstavlja uvod u niz bitnih istorijskih događaja koji slijede, kako Rusiji, tako i čitavom svijetu. Zbog ovog i njegovih sjledećih romana, Tolstoja su socijalistički književni kritičari nazvali "ogledalom ruske revolucije".
- Odnos prema selu i seljacima
Ovo pitanje je obuhvaćeno u Ljevinovim raspravama sa Sergejom Ivanovičem Kozniševim i Svijažskim.
"Konstantinu Ljevinu je selo bilo lijepo po tome što je ono bilo poprište za rad, dakako za koristan rad."
"Sergeju Ivanoviču selo je bilo posebno lijepo po tome što se ondje ne mora i ne treba ništa raditi".
Sergej je govorio da voli i poznaje puk i iz svakog razgovora s pukom izvodio je opšte zaključke u korist puka i dokaz da poznaje puk. Za Konstatina puk je bio samo glavni sudionik u zajedničkom poslu... On se ponekad ushićivao snagom, blagošću, pravičnošću tih ljudi, ali se veoma često ljutio na puk zbog njegovog nemara, neurednosti, pijanstva, laži, kad su u zajedničkom poslu bile potrebne druge osobine. On nije mogao reći da voli puk, jer bi to bilo isto kao da kaže da voli ljude. Reći da poznaje puk za njega je bilo isto kao i reći da poznaje ljude. U ljudima je neprestano zapažao nove crte. Kod Sergeja je bilo obratno. On je volio i hvalio seoski život kao suprotnost onom životu koji nije volio, a puk je volio kao suprotnost onoj vrsti ljudi koje nije volio. U njihovim raspravama o puku Sergej Ivanovič je uvjek pobjeđivao upravo zato što je imao određene predstave o puku, a Ljevin nije imao određena čvrsta shvatanja te je vazda sam sebe zaticao u protivrječju.
Koznišev je često kritikovao Ljevina stoga što ne ide na sjednice zemskog vijeća, kao i za njegovo protivljenje prosvjećenosti. On je bio pobornik otvaranja škola i zdrastvenih stanica, a Ljevin je bio žestoko protiv toga i u raspravama o ovim pitanjima najčešće je na vidjelo izlazila njegova samosvojnost pomiješana sa egoizmom. Kao svoj argument za neotvaranje zdrastvenih stanica on je navodio:"pa ja uopšte ne vjerujem u medicinu". Bunio se i protiv otvaranja škola. Ali uvjek je sebe zaticao u protivrječnosti.
S obzirom na razdoblje obuhvaćeno djelom, nimalo ne začuđuje mnoštvo razmatranja o privredno ekonomskom ustrojstvu kako na selu, tako i uopšte. Vremena su bila teška, djelotvornost seoskog rada veoma slaba, ugnjetavanje seljaka veliko.
Vladimir Ilič Lenjin za to doba kaže:" Ta stara patrijarhalna Rusija počela se poslije 1861 godine brzo rušiti pod uticajem kapitalizma. Seljaci su gladovali, izumirali, propadali kao nikad prije, i odlazili u gradove napuštajući zemlju. Forsirano su se gradile željeznice, tvornice i zavodi, zahvaljujući jeftinom radu upropašćenih seljaka. U Rusiji se razvijala krupna trgovina i industrija. Eto, to brzo, teško, oštro lomljenje svih stubova stare Rusije odrazilo se i u djelima Tolstoja".
Ljevin ne može da riješi probleme jednostavno i bez razmišljanja. On se ne bori samo za rješenje svog zemljoposjedničkog materijalnog položaja, nego u isto vrijeme vodi neprestanu unutrašnju borbu, punu kriza, da bi uvjerio sebe u opravdanost svog života zemljoposjednika, odnosno izrabljivača seljaka. Ljutio se na seljake ali ih je razumio. U mnogim poslovima je i radio sa njima, ali nije mogao da pobijedi njihovo nepovjerenje prema gospodarima, za koje su sa pravom mislili da samo žele da ih još više iskoriste.
Ljevin se čudio zašto vlastelini misle da se ne može naći takav odnos prema radnoj snazi pri kom bi rad bio produktivan. Vlastelini su mislili da toga kod Rusa nikad neće biti. Svijažski je bio mišljenja da su za sve loše u gospodarstvu krivci vlastelini. Onda je razgovor skrenuo na uređenje radničkog pitanja u Evropi.
Nakon toga Ljevin je odlučio da preokrene čitavo prijašnje gospodarenje. Seljaci su se, uz male iznimke, pokazali ravnodušni prema njegovim prijedlozima. Ali bez obzira na malu uspješnost, on je bio ustrajan. Čitao je i čitao i naposljetku je odlučio napisati sopstvenu knjigu o tom pitanju. Kad je završio osjetio se nezadovoljan njome i okrenuo se radu.
Religiozna pitanja i pitanja o smrti
Ova pitanja zaista su bila veoma aktuelna u životu plemića, jer su umnogome zavisili od Crkve koja im je pružala potporu u zamjenu za njihovo milosrđe. Religija je u svojim raznim vidovima uvjek bila prisutna u životu ruskog čovjeka uz iznimku mladih socijalista koji su poricali Boga. Ne možemo se upustiti u razmatranje stavova o Bogu, a da se prvo ne osvrnemo na vjerovanje tvorca Ane Karenjine, L.N.Tolstoja.
Lav Tolstoj je bio anatemisan i izbačen iz pravoslavne vjerske zajednice. Došlo je do sukoba između njega i crkvenih velikodostojnika oko tumačenja biblijskih učenja i crkvenih dogmi. On je optužio crkvu da je iskvarila jevanđeosku istinu. Njegova vjerska ubjeđenja poticala su, navodno, iz pravilnog tumačenja Jevanđelja. Boga je spoznao kao vrhovno dobro kojim se čovjek treba rukovoditi u životu. I neke od ovih njegovih stavova možemo zapaziti i u likovima Ane Karenjine, a naročito u liku njegovog autobiografskog lika Ljevina.
U djelu su nam naročito predstavljenja religiozna osjećanja Ljevina, Karenjina i Lidije Ivanovne, ali su nam date neke naznake o Kiti i Dariji.
Karenjin je spadao u onu vrstu vjernika koje je osuđivao sam Tolstoj. Njegova vjera je počivala na dogmama i učenju zvanične Pravoslavne crkve. U njegovoj pobožnosti se osjeća strogost i preciznnost. Ali, nije on hrišćanin bio samo stoga što mu je u srcu bila ljubav prema bližnjem; to će doći kasnije. On je bio od onih ljudi koji vole znati sve, da bi i o svemu mogli raspravljati, tako se i on bavio čitanjem kniga teologa da bi u društvu mogao o tome razgovarati. Sem toga, on je hrišćanstvo iskoristio u političke svrhe. Aleksej je uvjek vodio do svih normi, pa tako i do vjere. Znači "upražnjavanjem" vjere on je vršio svoju dužnost. Ali svim ovim bi se moglo nepravedno dokazati da je zaista bio samo rob društvenih načela i bez sopstvenih osjećaja. To nije tačno. U jednom razdoblju on je bio spreman žrtvovati Aninu sreću zbog njene duše, ali u njegovom srcu je ipak bilo ljubavi i milosrđa. I sama Ana je za njega rekla: "On je svet".
Lidija Ivanovna koja se bavila svim opštim pitanjima, pa samim tim i crkvenim, imala je presudan uticaj na daljni razvitak Aleksejevih religijskih osjećanja. Ona je u biti bila veoma licemjerna osoba, vrlo ohola. Ali sva je bila prekrivena plaštom hrišćanskih vrlina. Karenjinu je pružila utjehu u vjeru kad je bio najkrhkiji i okrenula ga od istinskih hrišćanskih osjećaja koje je tek bio počeo spoznavati.
Ljevin je bio pobožan do svog odlaska na studije, gdje je u dodiru sa socijalistima i njihovim biološkim učenjima prestao da vjeruje, ali je uvjek poštovao tuđu vjeru. Prvi put samog sebe zatiče u razmišljanju o vjeri i Bogu u pripremama za svoje vjenčanje. Bitno je istaći da je Ljevin prije nego o Bogu razmišljao o smrti. On se sa smrću izborio na bratovoj samrti i zbog ženine blizine: "...osjećao je prijeku potrebu da živi i voli.Osjećao je da ga ljubav spasila od očaja..." Već tad, Ljevin je u svojoj duši osjetio istinsku vjeru. Međutim, svu svoju vjeru spoznao je za vrijeme Kitinog porođaja kad mu je Bog bio jedino utoččište: "Gospode pomiluj! Oprosti, pomozi!" Ali Ljevin je zaista bio uporan u traženju: neprestano je čitao razne filozofske knjige i razmišljao. Shvatio je da svi njemu bliski ljudi vjeruju kao i da sav narod vjeruje. Na kraju kaže:" Ali ja ništa, ništa ne znam, niti mogu znati osim onog što sam spoznao kao i svi ostali". Spoznao je Dobro. Dobro je čudo, zato što se otima razumu, a ipak ga svako shvata.
