Gotovo sav svoj zivot proveo je Solohov na Donu, zivjeci sa kozacima. Stoga nije neobicno sto je Don s kozacima glavna tema njegovog knjizevnog stvaralastva. Svojevrsna prethodnica Tihom Donu bile su Solohovljeve "Donske pripovijesti". Vec u njima on se bavio kozackim pitanjem a one same obuhvataju razlicite vremenske periode: periode Solohovu savremene i periode prelomne za istoriju Rusije i Podonja. Tihi Don je najvece djelo poslijeoktobarske ruske knjizevnosti i zasigurno jedno od najvecih uopste u XX vijeku. Ovaj roman u cetiri knjige nastajao je 15 godina: I i II dio stampani su 1928. i 1929., III-1933. a posljednji IV-1940. Radnja romana obuhvata razdoblje od maja 1912. do marta 1922. godine. To je ujedno i period velikih zbivanja kako u svjetskoj tako i u ruskoj istoriji:I svjetski rat, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Gradanski rat. Ruse stare norme morala i zivota uopste, nastupa novo doba koje je u duhu "oslobodenja radnog naroda od kapitalistickih ugnjetavaca", "pravilne raspodjele" (svakom prema potrebi, svakom prema radu, itd.). Novi junaci su Marks, Engels, Lenjin. Krst, novi, bolji ljudi (boljsevici) MIJENJAJU zvijezdom, srpom i cekicem. Medutim, postoje i ljudi i etnicke skupine kojima novi poredak ne odgovara i oni se bune te je ljude Solohov nastojao da prikaze i to mu je veoma zamjereno. Za ovo veliko djelo M.A.Solohov je dobio Nobelovu nagradu u cijem obrazlozenju stoji: "Za umjetnicku snagu i istinitost kojima je u svojoj donskoj epopeji opisao istorijsku epohu zivota ruskog naroda."