Polemos Pater. Rat je svemu otac. Sve nastaje borbom i po sudbini,rece Heraklit. Svi ljudi po svojoj ljudskoj prirodi teze postizanju nekog dobra neke srece. Ali,ugledavsi krv covjek se mijenjao u krvolocnu zivotinju. I upravo zbog toga, kada se rodimo pocinjemo da zalimo sto smo na veliku pozornicu ludaka stupili.

Cosic na genijalan nacin pise poetsku istoriju srpskog naroda. U sredistu romana su sustinska pitanja narodnog opstanka: zivot i smrt. “Covjek koji ne zazeli da umre taj ne zna ni zasto zivi. Covjek koji ne ceni svoj zivot taj ne zna ni za sta se bori.” Ovim rijecima Kajafa nas uci da prvo treba da saznamo velicinu i znacaj sopstvenog zivota, pa tek onda da odredimo za sta se borimo i da li je to vrijedno zivota. Samo takva borba, iz uvjerenja, vodi nas do cilja i samo takve zrtve su opravdane. To kod naseg naroda nije slucaj. Od uvijek ginemo za tudje ciljeve, a na kraju se ne potrudimo ni da dobijemo tacan broj zrtava.

Mi smo zaokupljeni buducnoscu, a buducnost je vrijeme koje pripada smrti. Nada dolazi iz proslosti, samo iz dobra koje je bilo. Cosic na poseban poetsko-realisticki nacin slika epohu rata, jedno vrijeme smrti, vrijeme tragedije srpskog naroda. Cini se da je sudbina svih velikih romana da imaju tragiku za temu.

Ovoj epohi Cosic daje dva lica. U prvom planu su porazi i pobjede srpske vojske i nesrece koje svaki rat nosi. Tu su i sudbine intelektualaca na kojima je oslikana sudbina naroda. U pozadini zbivanja su raskidi prijateljstava, ratni liferanti, izdajnici, epidemija pjegavca.

Pucanj Gavrila Principa pozvao je Srbiju na Golgotu. Srbija je pokazala sta moze. U Parizu “Temps” pise: “Srbija je pokazala sta sve moze jedan mali narod koji ne da da ga satru… ”Pokazala je da umije da trpi, pronasla je cvoje mjesto u Evropi i postala pijemont. Sve to zahvaljujuci srpskoj vojsci koja se prvo povlacila, a zatim neobuzdano napredovala vodjena mislju: “Neka bude sto biti ne moze.”

Na bojistu, vidljiva je mrznja prema neprijatelju, posebno komandnog kadra: “Napred! Napred! Vidi se Austrija! Potok krvi ima da potece.” Mrznju Misic interpretira kao uslov pobjede i opstanka, za razliku od Mihajla Radica, koji smatra da jedino strah moze da pokrene delanje za zivot.

`Poslije velike suvoborske i kolubarske bitke pocinje stratiste u bolnici . Typhus exanthematicus hara Srbijom. Najveci suvoborski i kolubarski ratnici stupaju na novu Golgotu. Vas. Nije li to najveca ironija sudbine, da najveci ratnici umiru zbog jedne vasi! “Samrtnicki bleda lica, usne ispucale, razjedene, pomodrele; poluotvorena usta dahcu vrelinu, stucaju, buncaju;jezici im otekli, ranjavi, guse ih; po razdrljenim, dlakavim grudima osule se modro krvave pege. Neki skripe zubima. Jedan se ludacki cereka. Drugi okrvavljenom pesnicom udara o zid. Dvojica u uglu otimaju se o slamu. “Valjevska bolnica, kao sto vidimo, bila je najvece srpsko groblje, centar agonije i gasenja svake nade. Od mnogobrojnih invalida opstaju samo oni sa najvecom vjerom u zivot:” Sta sam ja bez desne ruke? Sta cu takav biti ljudima, zlodusnicima i izelicama u Prerovo? Svu noc i sve glasnije, jer svice pita se vojnik Miloje Dacic.” Znamo sta seljaku znaci desna ruka i kakav ce biti ljudima, ali strah od smrti i zelja za zivotom ga vuku naprijed. Kod Gavrila Stankovica nalazimo potpuno drugo vidjenje zivota. Taj covjek je volio zivot vise od Miloja Dacica, vise od svih u bolnici. Ali ne bilo kakav zivot, vec dostojanstven zivot. Tako Cosic pokrece pitanje o moralnosti samoubistva kao odbrane dostojanstva zivota

Posljedice rata su i raskidi prijateljstava i ljubavnih veza. Vukasin Katic I Zivojin Misic bili su dobri porodicni prijatelji, ali izmedju njih dolazi do razmimoilazenja zbog jugoslovenskog pitanja. Na udaru je i ljubav Bogdana i Natalije.”Natalija, za koji cas Stab Prve armije poslace nas djake u rovove. Slusam topove i mucim se da ti ne napisem ovo pismo. Ali slutim da cu poginuti u prvoj bici, pa ne mogu da ti ne kazem koliko sam te voleo i da od te ljubavi u mom zivotu nicega veceg nije bilo. Niceg! Bogdan.” Tako rat unistava sve sto je lijepo, sve lijepe odnose medju ljudima, lijepa osjecanja, lijepe uspomene. Sve pretvara u mrznju i ocajanje, osjecanje besmisla, uzaludne patnje. Rat primitivizuje ljude. Ljudi postaju nasilni, beskompromisni, misli su im crne, duhovno siromase. Za to su dokaz sve zemlje u kojima su teski ratovi. Ti narodi su siromasni i materijalno i duhovno, za razliku od savremenih razvijenih civilizacija u kojima uopste nema ratova.

Pored junastva u ratu postoji i jos toliko nepravde. Nepravda je ono sto najvise muci pravicna covjeka, sto se moze uporediti sa veleizdajom. Ekstremni slucajevi su profiteri, liferanti. Lik Najdana Tosica je upravo olicenje svih liferanata. On koristi sva sredstva kojima se sluze liferanti: protekcija, mito, nepotizam, korupcija. Za njega novac sva vrata otvara. Sekspir je ponajbolje opisao fetiski karakter novca: “Zlato? Skupoceno, blistavo, zezeno zlato? …Toliko toga cini: crno belim, ruzno lepim; zlo dobrim, staro mladim, plasljivo hrabrim, podlo plemenitim.” Ali, ipak Olga i Milena odbijaju Najdanovu protekciju, jer imaju svoja mjerila vrijednosti. Kod Najdana Tosica vodi se ovakav razgovor: “Sezona je voska. Sahrane, dace, bolest… Voska u Srbiji nema ni u oko da turis! Hoces li zajedno da ga uvezemo iz Rumunije? - nastavlja Dimitrije… A kako bi bilo da uvezemo iz Grcke parfeme, sapune, pomade?” Oni uvoze iz Grcke parfeme, sapune, pomade, jer ce to vojnici kupovati zenama. Medjutim, najveca zalost je to sto uvoze vosak. Umjesto da uvoze lijekove, da se narod lijeci, oni uvoze vosak i zaradjuju na mrtvacima. To su ljudi koji zaradjuju na narodnoj nesreci. Oni ne znaju sta je moral. Liferantima je otadjbina puna kesa.

U valjevskoj bolnici imamo jos jedan primjer ravnodusnosti. Dok pacijenti umiru doktor Paun Aleksic po deset puta dnevno pere noge

“Ziv si da trpis sve sto te snadje!” Ova filozofija je jedina nada, jedina vodilja kroz vrijeme smrti. Na Cakarskoj vrleti u snijegu do pojasa, na zastanku pored vatre, sretose se pjesnici Milutin Bojic i Stanislav Vinaver. U ocajanju zbog poraza Srbije u rijeci Toplici se utopio pisac Milutin Uskokovic. Pjesnik Stanislav Vinaver, na putu od Medove do Valone i Draca razmislja o tragediji:

Dok je stradanja, dotle ce biti i Srbije. Srbija ce jos dugo da gori u dusama rodoljuba.