Ovozemaljski život, ili samo život (ako uzmemo da drugog života nema), je nerijetko tegoban. U trenucima kada se poput olova obruši na već povijena pleća, smrt se kao njegova suprotnost čini spasonosnom. Suprotno opštem pojmu o životu i smrti, skloni smo da život smatramo nevrijednim življenja a smrt nam se pak čini privlačnom i izbaviteljskom. A kako i ne bi ako u njoj vidimo izlaz iz, čini se bezizlazne, situacije.

Ali, nije li prava riječ za taj ''izlaz'' bijeg, bijeg od toga da se uhvatimo u koštac sa nedaćama što nam ih život nosi. Nema onoga ko se u životu nije razočarao, koga nije uvrijedila nepravda, koga nisu izdali ni prezreli... Ali, svi ti nemili događaji možda su poslani da osnaže, da učine otpornijim na udarce one koji pate. Ukoliko pak pribjegnemo smrti kao rješenju svojih ''neriješivih'' životnih problema ili nas bar obuzmu misli o smrti kao izbavljenju, dolazimo do pitanja smisla samoubistva.

Da li me poslije mučnog života čeka nešto manje mučno? I ma koliko se upirala da učvrstim svoju vjeru kako je ovaj život samo ''dolina suza'' i kako mi poslije smrti (ali ne i sopstvene smrti koju bi sama namjerno skrivila jer to je grijeh) može biti samo bolje, ipak mi ideja ''kroz smrt u novi život'' ostaje velika nepoznanica. A poznato je da se obično bojimo nepoznatog i upravo taj strah od onog ''po smrti'', strah ''od tajne zemlje, s čijih međa još nijedan putnik vratio se nije'' koči nas u naumu da si ubistvom prekratimo ovozemaljske muke te ''rađe podnosimo zla koja su tu već nego da letimo onima drugim, nepoznatim još''.

I Hamlet pred sebe stavlja pitanje života i smrti. ''Biti ili ne biti?'' Njegovo je dvoumljenje ustvari trilema. On promišlja da li da pokuša da umiri svoju uzavrelu krv, živeći sa spoznajom da mu stric na pravdi Boga ubi oca tako mu preotevši i presto, i ženu, i sve što se preoteti može. Ili da olakša sebi tako što će se osvetiti zlotvoru i pribaviti sebi zadovoljštinu. Ili pak da si prekrati muke i nemili mu život i usni ''vječnim'' snom. I zaista se, na prvi pogled, prva solucija čini najneprihvatljivijom, druga pravednom, a treća najlakšom i najbezbolnijom. Ali sasvim je dovoljno da malo zagrebemo ispod površine pa da vidimo kako ona zaudara na malodušnost, kukavičluk i nesposobnost za suočavanje sa životnim nedaćama od egzistencijalne važnosti.

Oproštaj (bar od Boga) za počinjeni grijeh može da uslijedi nakon iskrenog pokajanja i ispravljanja štete koja je nanesena ako je ma kakvo iskupljenje moguće. Onaj pak ko zgriješi da bi sebi pribavio neku korist a zatim uživa u blagodatima svog nedjela ne bi trebao ni moliti za oprost jer ga dobiti ne može. Kad bi tako bilo, to bi značilo da je svako pozvan da učini nepravdu, prevaru ili ma šta što se kosi sa Božjim i ljudskim zakonima, da se potom ''iskreno'' pokaje ali ne i izvrši pokoru kojom bi se lišio onoga što mu je poslužilo kao motiv za nedjelo.

Svakom se dogodilo da radeći u svoju korist ogriješi dušu, pa makar taj prekršaj bio mnogo neznatnijih razmjera od podmuklog zločinstva kralja Klaudija. Svakom se dogodilo (bar nesvjesno) da dâ zamaha svom samoljublju i da dopusti da ga ono zavede na krivi put. Ali ne shvati svako da je zaveden i ne poželi svako da umiri svoju savjest i povrati ljudsko dostojanstvo.

Jedno je sigurno. Čak i nepravednik iole zdrave pameti zna da je oprost (od Boga i ljudi) nemoguće dobiti sve dok on uživa u plodovima svog sramnog čina. Jedina pokora vrijedna oproštenja je odreći se onoga što te je nagnalo da pogriješiš. Često to nešto nije samo nekakva čisto materijalna dobit već i osoba od krvi i mesa i u tom slučaju se pitanje sagriješenja i otkupljenja znatno usložnjava.

I samo kajanje je veliki i važan korak jer svako sebi prvo mora podsvijestiti da je nekom nanio zlo i požaliti zbog toga pa tek onda krenuti ili ne krenuti putem lišavanja samog sebe blagodati što mu ih je čin nepravde donio.