Kraljević Hamlet ima trideset godina, i u tih trideset godina postoje dva razdoblja: prvo obuhvata godine njegovog života do definitivnog povratka iz Vitemberga, gdje je studirao (ovo razdoblje nije poetizovano u djelu, ali se da naslutiti na osnovu iskaza drugih o njemu); drugo razdoblje počinje od smrti oca pod dosta nejasnim okolnostima. Prema tome očeva smrt je prelomna tačka od dvostukog značaja: ona dijeli Hamletov život na onaj prije i onaj poslije i ona je žižno mjesto na kome se gradi cijeli konflikt u biću, povod za unutrašnju dilemu, za promjenu mišljenja o svijetu i čovjeku i osnovni razlog za tragičen ishod drame.

Hamlet je, nasuprot varvarskoj prirodi kralja Klaudija i dvorana, bio otmjenog duha. Znanje je sticao u Vitenbergu, na Luterovom univerzitetu. Ovaj duh je bogatio pozorišnim predstavama, čitanjem poezije, izučavanjem filozofije; bio je dobar mačevalac, odjevao se po modi , a odlikovali su ga i trezvenost, čistota, mladost i ljepota. Živeći na dvoru, okružen pažnjom i sjajem, o svijetu je nosio idealnu sliku. Bio je uvjeren da svijet počiva na besprijekornoj ravnoteži dobra i zla i da njegovom ustrojstvu nema šta da se doda niti oduzme. Vjerujući u harmoniju spoljašnjeg svijeta, i sam je osjećao zadovoljstvo, bezbrižnost , polet, neki unutrašnji sklad. U takvim okolnostima življenja, on nije znao za napor ovladavanja problemaima i nevoljama što ih običan život nudi, pa zato nije vježbao volju da se istrajava, brzo odlučuje i stupa u akciju. Njegova moć zapažanja i kritičkog promišljanja pojava, stvari i odnosa u društvu zaista su impresivni, ali je lišen nečeg drugog - praktičnih koraka i vještine snalaženja u okruženju koje nastanjuje licimjerje, brutalnost, zločini, nemoral, podaništvo i laž.

Prve Hamletove sumnje u istinu i ispravnost svijeta dolaze sa smrti njegovog oca pod još nerazjašnjenim okolnostima. Svijet i ljudi odjednom su mu se ukazali u svoj svojoj složenosti i nepredvidivosti: ljudi nisu ino za šta se izdaju, a svijet nije ono što mi mislimo da jeste. Počeo je da otkriva oko sebe egoizam, gramzivost, dvoličnost i nemoral. Hamletovo biće biva istraumatizovano u svojoj moralnoj čistoći, zatečenosti i nemoći da bilo šta učini. Dolazi do potpunog zaokreta u njemu: počinje povlačenje u sebe, promišljanje i sebe i ljudi oko sebe. Postaje introvertna ličnost: tajanstvena, nepristupačna i nepovjerljiva. On je sada onaj koji svijet posmatra iz prikrajka, sa nespokojstvom i velikim razočaranjem. I ukoliko više raste sumnja u istinitost očeve smrti, utoliko više jača predstava o vlastitoj suvišnosti u tom svijetu, utoliko je veći intenzitet drame u njegovoj duši.

Kad duh zatraži osvetu, Hamlet, pun mržnje prema kralju i kraljici izriče zakletvu da će osvetiti svog oca. Njegove predstave o svijetu, saznanjem da je ''vrijeme izašlo iz zgloba'', biva sasvim srušeno jer uviđa da je taj isti svijet pun laži, prevara i nedjela i da je - u odnosu na sve to - nemoćan da bilo šta preduzme i vrati ga u pređašnju sliku. Već je ovdje počelo njegovo oklijevanje, sumnja u smisao osvete i odlaganje same osvete, pod izgovorom da su potrebni novi dokazi.

Da bi došao do novih dokaza o ubistvu oca, Hamlet, vrlo uman i dobar poznavalac glume i njenog funkcionisanja, uzima ludilo za masku. Uživljen u ulogu ludaka, on iz korijena mijenja izgled, pokret, izraz lica, odjevanje i jezik. Riječ i jezik nisu više izraz mudrosti i znanja, već sredstvo osmišljenog ludila. Sa ''ludilom'' Hamlet može slobodno da se kreće, da sluša, da stupa u dijaloge, da provocira. Tu uspješnu promjenu na Hamletu najbolje opisuju riječi kralja Klaudija: ''...Ni unutrašnji čovijek, niti spoljni, ne liči više na ono što beše''.

Razočaran u ljude oko sebe i ustrojstvo društva o kojem traje, Hamlet će u susretu sa ''prijateljima'' svijet nazvati tamnicom, jer je zemlja nastanjena zločincima, prevarama i svakojakim podlostima. Iskustvo mu je donijelo razočaranje ne samo u egzistenciju već i u čovjeka, zbog ljudi kao što su Klaudije, Polonije, Rozenkranc... Svi oni su ništitelji ljudske čistote, istine i plemenitosti i, kao takvi, korov ovog svijeta. U monologu koji potpunije oslikava Hamletovu dilemu i unutrašnji rascijep ličnosti, on izgovara svoje poznato: ''Biti ili ne biti, pitanje je sad?''. Biti treba da znači: postojati pa makar i trpjeti, samo da se bude ili, pak, - druga je mogućnost - pobuniti se protiv ponižavajućeg statusa i svih bijeda. U tom kontekstu, postavlja se pitanje da li je i postojanje po svako cijenu ono pravo biti u vrijednosnom smislu (biti čovjek, svoj) ili je, pak, to odricanje od sebe. Nemoćan za akciju da mijenja svijet i da nađe rješenje za svoje psihološke tjeskobe i nesanice, Hamlet bi da potone u san, dubok i trajan, što i nije ništa drugo do bjekstvo od surove stvarnosti, od problema i vlastitog mučenja.

Hamletovo razočaranje se sve više širi. Prvo razočaranje u majku, strica i Polonija, a zatim i u Ofeliju što je pristala da bude predmet manipulacije oca i kralja, pa onda razočaranje i dotad vjerne i tobož iskrane prijatelje. Na kraju, došlo je razočaranje u sve ljude koji su, po njemu, potencijalni grešnici. Iskren i okrenut istini, Hamlet nije poštedeo ni sebe. I u sebi je otkrio poroke, iako ih čitalac mnogo i ne zapaže. Oholost je crta njegovog bića: ismijava Polonija, grobara naziva lupežom i sebe gospodaem Danske. Njegova osvetoljubivost, takođe, nalazi mjesta u gestovima i postupcima koje čini u odnosu na Ofeliju koju voli, u odnosu na njenog oca i prema svojo majci. U smrt šalje ''prijatelje'' jer mrzi u njima poslušnost i podaništvo. U početku ga muči i častoljublje, prosto pati što mora jesti ''vazduh kljukan obećanjima''; žali se Horaciju na Klaudija što mu je uništio nadu da će doći na preszo. Međutim, do kraja drame, sve će to nestati i on će biti čovjek vrlina.

Hamletova upustva glumcima izraz su njegove široke renesansne kulture, visokog obrazovanja i izvrsnog poznavanja prirode pozorišta. Počev od saznanja da mu je namjenjena smrt, Hamlet počinje da se mijenja - oslobađa se poznatih kolebanja: da li da ubije kralja ili ne. Postaje odlučniji, dostojanstveniji, hladniji i misaoniji. Hamlet je sada spreman da postupa ''savršeno po savijesti''. Uništavati korov (Polonije, Klaudije) postaje zadatak njegove savijesti, ali bez novih dilema i lomova u njemu. Njegova borba više nije samo izraz ličnih obračuna, ono više nije pitanje sujete i časti, nego postaje čin etičkog djelanja i akcije koja poprima humanistički smisao. To više nije borba protiv kralja već borba protiv svih sličnih njemu, tj. Protiv zla koje ruži lice na tijelu društva, cijele ljudske zajednice. Da bi akcija dobila univerzalni smisao, Hamlet je morao u sebi da pobijedi poroke, o kojima je sam govorio: osvetoljubivost (sebičnu i ličnu), oholost, slavoljublje.