Kada se govori o Hamletu, nije moguće a da se ne pokerene i problem tzv. ''hamletovštine'': kako se ona manifestuje, šta je to što je određuje i koji je njen osnovni smisao.

Hamletovština kao pojam došao je sa Hamletom, sa njegovom osobitom duhovnom strukturom koja je, u nizu vjekova i književnih razdoblja, pokretala nove rasprave i tumačenja, često i protivurječna, a što je za posljedicu imalo na hiljade pisanih radova.Prvo, ono što je u osnovi ''hamletovštine'' jeste stalno odlaganje akcije. Zato se i smatralo da ''hamletovština''nije ništa drugo do ''neodlučnost, razmišljanje mjesto djelanja, odsutnost volje i sposobnosti za čin, mizantropsko bježanje od svijeta i života...'' U tom smislu su i neki šekspirolozi izvlačili zaključak da je sam Šekspir u liku Hamleta prikazao jednu vrstu negativnog ideala; drugi smatraju da Šekspir veliča aktivnu prirodu čovjeka time što u prvi plan stavlja njenu suprotnost (aktivna priroda je Fortinbras, a njena suprotnost Hamlet). Međutim, ono što je bitno za Hamleta, a i što i on sam priznaje, jeste da je on čovjek vrlina koje su ''kao nebo čiste'' , ali i čovjek ''mane svoje prirode'' , da on rođenjem nosi ''pečat jednog nedostatka'' , kako kaže. On bi sa tom ''manom prirode'' ostao takav ma šta da se desi i ma kakvi bili ljudi oko njega, jer to je, ipak, urođeno stanje duha koje se ne da izmijeniti. I griješe oni koji misle da je u Hamletu sadržana Šekspirova kritika neaktivnosti; u pitanju je nešto drugo, vrednije: ''osuda nečovječne aktivnosti sebičnih nesavjesnih, ubica''

U vezi sa ovim problemom , postavlja se i ključno pitanje: zašto Hamlet neprestano odlaže osvetu? Formalisti misle da je to iz praktičnih dramaturških razloga: ako bi bilo osvete, ne bi bilo drame, jer dok ima odlaganja, ima iščekivanja, ima radnje, pa samim tim i drame.Odlaganje osvete ishodi iz Hamletove neodlučnosti, misle neki. Ni ova Hamletova neodlučnost nije doslijesno izvedena. On je prema nekima aktivan, prema nekima nije. Konkretno, prema majci je aktivan u izricanju svoje mržnje i u razobličavanju njenog incesta. I prema Ofeliji, u izricanju prezira, takođe je aktivan, čak i agresivan. Nije neodlučan čak ni prema Poloniju, ni prema Rozenkrancu ni Gildesternu, kao ni prema Leartu-izaziva ga pored Ofelijinog groba. On je neodlučan i neaktivan samo prema kralju, kojeg i najviše mrzi. On je , dakle, sputan samo u osnovnoj radnji, u ''glavnoj akciji''.Pred duhom se zarekao na osvetu; u sebi neprekidno akumulira mržnju kao energiju prema stricu. Iako ga je , dajući predstavu ''Mišolovka'', potpuno razobličio kao zločinca , iako ga je samog i bespomoćnog našao u molitvi, na koljenima, on ga ne ubija, ostaje neaktivan. Zašto? Zato što želi da svoju osvetu učini smislenijom, da joj pribavi veće dokaze i etičko opravdanje, da ta osveta bude pred licem svijeta jedina logična mogućnost, opravdana i prihvaćena od svih, kako ne bi bila doživljena kao odveć lična, sebična , i kao takva dovela do njegovog prokletstva. A kad je taj uslov stvoren, došla je i osveta, ali plaćena skupo, vlastitim životom. Znači, ''Hamletovo kolebanje prestaje onda kada se on nesumnjivo uvjerio ne samo da je kazna pravedan nego da bi bilo zločin oprostiti je nepovravljivom zločincu'' . Shodno ovome, ''hamletovština'' je neaktivnost, nesposobnost da se izvrši čin koji ne bi bio ''savršeno po savijesti''. Zato se ''Hamlet'' ne bi mogla tretirati kao ''drama o čovjeku nesposobnom za akciju'', već kao drama o melanhoničnom i divnom sanjaru koji se, prvi put u sudaru sa grubim i nepravednim svijetom, rastužio nad ''globljenošću svijeta'', i koji traži način da taj i takav svijet, u skladu sa svojom savješću, popravi. Hamletov tragizam i njegovu prirodu najbolje je opisao pjesnik Gete uporedivši Hamleta sa skupocijenom vazom u koju je, umjesto cvijeća, posađen hrast, korijen hrasta se razvija i vaza puca, razbija se. U ovoj pjesničkoj figuraciji velikog Getea upravo je sadržana jedna prosta konstatacija na kojoj se gradi cijelo tijelo, a to je: nesaglasnost između osobina Hamletove duše i postavljenog mu zadatka, odnosno umjesto unutrašnje senzibilnosti i grubosti spoljašnjeg svijeta, kojoj se Hamlet nije mogao prilagoditi.