Iako puna tame i igre
riječima Kaža je ispričala
našu nedavnu istoriju i karakter naroda na zanimljiv način. U svom djelu
Bećković naročito ističe važnost jezika. Uočava se
sgusnuta struktura riječi bez samoglasnika: Čminta, utrta, i to sve u
funkciji izražavanja surovosti i grubosti dešavanja oko nas. Jezik se vremenom
mijenja i nadograđuje, sam pisac daje i svoj doprinos.
Šta ima u mozgu
Ima u jeziku.
Narod može nestati,
Ako jezik pretraje
Iz nestanka će nastati.
Svet će jezik postati
( Kamen - kamen i voda - voda )
I postojanjem svojim govoriti.
Svi ti čmintići
okupljeni oko Čminte smo zapravo mi. Uvijek je bilo lako podmetnuti zapuštenom
i praznovjernom narodu. Samo se trebalo istaći umijećem
obmanjivanja i pogoditi „
žicu ”. Laž je bila najveća istina i sredstvo za zamazivanje očiju.
Za njom su krenuli mnogi. Podmetnuli su svoj obraz, koji im izgleda i nije bio
važan,
...medili o čojstvu,
a svaki lagao za osmoricu.
i što je najgore, ubrzo
su oni postali mi, a da to nismo ni primijetili. Da bi svi prešli na njihovu
stranu, od Čminte su napravili idolopoklonstvo: kakva bi trebala da bude, a
ne kakva jeste. Došle su i nove jame koje su se sve više punile, jer ubijanju
nedužnih nije bilo kraja, a braće da i ne spominjemo. Nakon Čminte,
čmintići su krenuli njenim putem i još gore su se ponašali jer
Nije bilo veće groznice umova,
Nesitijih duša, zinutijih srca,
Niti dubljeg gubitka pamćenja.
Ljudi su počeli da
se udaljavaju jedni od drugih, pa i od samih sebe. Dozvolili su da se njima
manipuliše i govorili su tuđim ustima. Nisu imali svoje mišljenje, brzo
su zaboravili sva zla koja su činili i koja su im činjena. Došlo je
do gubitka ravnoteže između dobra i zla, nažalost, zlo je pobijedilo
dobro. Ostali smo u tami i što je najgore počeli smo da se privikavamo na
nju. Brzo se raširila i ušla u sve segmente našeg života. Počela je
utrka ko će bolje da joj služi i ko će biti veći sučesnik.U
svoj toj poplavi zala teško je pronaći dobro. Ono sigurno nije nadohvat
ruke, ali treba i mora biti prisutno, pa makar i vješto skriveno. Za spasenje
smo odgovorni mi sami, a ono je u pronalaženju izgubljenog identiteta, dakle,
vraćenje onom iskonskom dobru što svakako nosimo u sebi. Upravo to nam je
pomoglo da preživimo i opstanemo kao narod u bespoštednom vrtlogu istorije. I
zato, bolje se izborimo i otkrijmo ko smo, da ne bi ni nestali ni opstali, već
još dublje učvrstili korijene i opstali.
Spase
nja i nema
Ako nismo šta smo
I šta će
nam
Kad ga nismo zaslužili.
Bolje nestati
Nego opstati.