U novoj poemi Matije Bećkovića Kaža energija pesničkog kazivanja dovedena je do zastrašujućeg
zamaha, viđenje i priviđenje zla dovedeno je do prizora čija
snaga prevazilazi poznate umetničke okvire... Dovoljno je shvatiti, ili
poverovati, da se radi o jednom satiričnom delu Sviftovog nivoa,
inteligencije i prirodnosti.
Miodrag Pavlović
Stručnjaku lingvisti, za kakvog se usuđujem sebe
smatrati, nameće se neodoljiva želja da na svoj, lingvistički način
pokuša da prikaže ovu poeziju, jezički i stilski najtalentovaniju što ih
je u poslednje vreme bilo na našem govornom području... Kada je na malenom
ostrvu Kiži ( ne znam da li je to kaža! ), na Onješkom jezeru, u prekrasnoj
severnoj zemlji Kareliji, neznani majstor sagradio u slavu pobede nad Šveđanima
jedinstvenu po graditeljskom dometu dvadesetdvoglavu crkvu, svu od drveta, bez
ijednog metalnog delića, oni prvi koji su to ugledali povikali su majstoru:
sada baci u vodu i teslu i blanju, jer bolje od ovoga ionako nećeš više
napraviti. Eto, to poslednje je upravo ono što ne
preporučujemo Matiji Bećkoviću.
Irena Grickat - Radulović
Ono što posebno treba istaći to je Bećkovićeva
neiscrpna verbalna imaginacija.Bećkovićev jezik se gradi kao neka
prostrana zvučna saborna crkva, pod čijim brojnim svodovima svoje
velike trenutke imaju i humor i satira, i komedija i tragedija, a apokaliptične
slike moralne razgradnje, u kojima se ponovo začinje izgubljena svest o
vrednostima moralnog iskustva. Visoku visinu, koju je dosegao svojim ranijim
poemama, Bećković ovom Kažom
i održava i povećava.
Ljubomir Simović
Poema Kaža
nije bezopasno i bezazleno delo, ali nije delo s jednom jedinom porukom koja se
da prevesti na jezik publicistike. Njena razorna snaga je u njenoj simboličnosti,
u neiscrpnom mnoštvu značenja. Ova nas poema čini saučesnicima u
velikoj i beskrajnoj drami, čiji je junak Zlo u različitim svojim
ovlapoćenjima. I sam pripovedač koji beleži kažu, ne izdvaja sebe.
Zašto bismo mi, slušaoci i čitaoci kaže, bili unapred pošteđeni?
Naprotiv, svaki pažljivi čitalac kome savest nije utrnula, osetiće užas,
sramotu i stid, jer će se prepoznati među onima koje pesnik žigoše
kao nosioce zla. Pevanje o mržnji i zlu, ma koliko bilo žestoko po snazi
izobličavanja odiše svetošću. Ono ima za svoju duhovnu osnovu monaški
zavet praštanja, ali ne i zaboravljanja.
Pavle Zorić
U prethodnim poemama pesnikova pažnja bila je usmerena više
ka pojedincu, a ne toliko na narod, pa je zato element parodije igrao tim veću
ulogu. Pesnik je dovodio čoveka na rub tragičnog, ali ga nije preko
tog ruba i bacao. U Kaži je taj rub
pređen... U Kaži se vrti
bezmalo ceo jedan kosmos sa svim etičkim promašajima i nevoljama koje
čoveka mogu snaći. To je mitologija i istorija jednovremeno... Matija
Bećkovićnikad nije bio tako sumorno zamišljen kao u Kaži, jer je,
čini se, tek u njoj progledala svest o dubini ljudskog ponora, o beznađu
ljudskog pada... ali ma koliko se Kaža
odnosila na srpsku istoriju, ona nije samo to niti želi da bude samo to. Ona je
sveopšta ljudska drama koja obuhvata sveljudski prostor.
Miodrag Petrović
Kaža nije samo veliki srpski spev
nego i veliki srpski plač. Ovom knjigom je naš jezik stao naspram Velikog
Zla i Velike laži. Dobili smo priču o našoj negativnoj istoriji.
Milan Komnenić
Ono što u pogovoru za Lele i kuku kaže za pesmu, da
nije naša nego da smo mi njeni, u Kaži
vredi za sam jezik koji je od pesme daleko širi pa, na izvestan način i
dublji. Dok u Njegoša poezija je bila vrhunac jezika, u Matije je jezik
vrhunac, pre dno ili koren poezije... Da se ta razlika između njegoševske
poezije i matijinskog jezika ovde odmah uoči, valja reći da je pesma
bila čovekov cilj, a jezik je, pak, njegov samo za nevolju cilj, pre uzrok
nego cilj, jezik kojim čovek ne vladaveć koji njime vlada...
Bilo je to proviđenje jezika
Kaža koja se kazivala sam
a.
Matija je i samim pesničkim postupkom pokušao da sledi logiku sveta koji
otkriva. Rekli smo već da on manje priča jezikom, a više priča o
jeziku, čak sam jezik, da on ne ugrađuje reči, već razgrađuje
građevinu da bi dopro do tajne jezika, do korena jezika, do poslednje, do Kažine
kaže koja samo
Slepe nas je od reči do reči sprovodila
Našim se ustima i krvlju poslužila
Da čini svoje i kaže šta je htela.
Dosledno shvatanju jezika kao uzroka, kao prvog, jedinog i trajnog pokretača,
Matija će biti okrenut natrag a ne napred...
Ako ikada bude namirena
Knjiga koja je morala da se zbude
I okrvavljenim se rečima zapečati
Svako slovo od njenog progovora
Koje je kao stope za sobom ostavljala
Natrag će nas dovesti do izvora
U kome ćemo sebe ugledati.
Upravo to ijeste svrha pesnikovog napora, krvavim stopama reči stići
do početka, osloboditi se građevine ( priče ) u koju nas samo
jezik uziđuje poput brata i sestrice, Stoje i Stojana; cilj je ovladati
jezikom, a ne služiti mu, cilj je da jezik bude naš a ne mi njegovi.
Stevan Kordić