1) Da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvsruje?
Dok je pisao zlocin i kaznu, ovo pitanje je zaokupljalo i razmisljanja Dostojevskog koji nam navodi primjer Napoleona i ratnih vojskovodja uopste-da li veliki ratnici imaju pravo da ubijaju hiljade nevinih zbog nekakve ideje ili ,,opsteg dobra. Raskoljnikov je imao dobronamjeran cilj i humanu ideju, medjutim, ono sto je upropastilo i onemogucilo ostvarivane tog cilja bilo je upravo pogresno odabrano sredstvo jer ,,ne treba graditi svoju srecu na tudjoj nesreci''. Mozemo zakljuciti da sredstvo igra podjednako veliku ulogu u ostvarivanju ideje. Raskoljnikov je prije zlocina smatrao da cilj opravdava sredstvo, medjutim i on je spoznao da ,,bez morala nema covjeka''.
2) Kako biti srecan poslije ucinjenog iskoraka, kako
ostvariti mir poslije zlocina?
To je pitane koje covjek mora rijesiti prije nego sto ce zakoraciti putem kojim idu ,,neobicni'', koji su spremni da ,,prekorace cak i preko lesa preko krvi''. To je cijena buntovnosti. Sonja je, nakon sto je ubila sebe i unistila svoj zivot, kajanje trazila u religiji i Bogu, ali prvenstveno u sebi. Ona je, kao i Raskoljnikov, imala snage da prekoraci, ali svoj spas trazi u molitvi i u povratku u ,,svijet obicnih''.
3.) Zasto ,,neobicni'' vodi racuna o misljenju mase, koju je
nadrastao i potcjenjivao?
Odgovor moze biti: zato sto je oponiranje najblizih oduzelo
njegovoj teoriji sustinsku motivaciju ka prestupu: hiljadu dobrih djela ljudima.
Ostajao je samo razlog- pomoci jedino sebi. Iako je Raskoljnikov imao takvih
egoisticnih trenutaka, kada, na primjer, govori Sonji: ,,Meni je zivot jednom
dat. Necu da cekam sveopstu srecu! Ja hocu da zivim..'', morao je shvatiti da
takvo stanoviste ne moze biti ideja. Jer tako moze rezonovati samo ubica, a on
to nije zelio da bude i, u stvari, nije bio.
4.) Da li se Raskoljnikov predao sudu zato sto je ,,slabic''?
Napoleon je izdrzao jer se prekalio u ,,gvozdenu'' mrezu ,,neobicnog''. Dostojevski problem nije zasnovao na uzajamnoj povezanosti snage i slabossti ljudske prirode. Za njega je problem eticki. Umjetnik je postavio Raskoljnikova pored Napoleona da bi tom paralelom izrazio misao: sa etickog stanovista nije dopustivo ne samo zrtvovanje armija, vec i nasilna smrt jedne starice. Po moralnom zakonu i ubistvo iz idejnih pobuda je ubistvo. Zato su za Dostojevskog Napoleon i Raskoljnikov vrijednosti obrnuto proporcionalne: prestupnik koji se predao sudu covjecniji je od mocnog osvajaca svijeta, jer je velika savjest, bez koje nema covjecnosti. Da je pobjegao u Ameriku, ili ostao na slobodi u Rusiji, Raskoljnikov bi bio manje covjek.
5.) Da li covjek zivi samo da bi postojao?
U tamnici Raskoljnikov razmislja o zivotu, o tome kakvu perspektivu ima pred sobom, sta je to cemu treba da tezi. On je i ranije bio odlucan da zivot da za ideju, za nadu, cak i za fantaziju. Goli zivot- to je uvijek bilo malo; on je uvijek zelio nesto veliko... Kad bi mu sudbina poslala pokajanje... On bi se njemu obradovao! Muke i suze- pa to je zivot! Ali Raskoljnikov se nije pokajao zbog svoga zlocina. Ovo nam ne govori da bismo trebali prestati teziti pokajanju vec da pravi zivot spoznajemo podjednako kroz smijeh i srecu, kao i kroz bol i tugu.
6.) Cime ova knjiga prevazilazi granice vremena i prostora?
Ova knjiga prevazilazi granice vremena i prostora samim tim sto je ona jedno veliko umjetnicko ostvarenje koje je kao i svako drugo umjetnicko djelo stvoreno da prkosi i odoljeva vremenu, ali i prostoru. Dostojevski je istrazivajuci dubine licnosti takvim silnim psiholoskim poniranjem, koje ni do danas nije dostignuto, razgolitio covjeka kao bice, osvjetlio nemilosrdno i najtamnije i najskrivenije kutice njegove duse, a ujedno dao opstu sliku svoje epohe i drustva kakvu je rijetko koji umjetnik i stvaralac za sobom ostavio. Djelo Dostojevskog je neiscrpno u temackom i u idejnom planu jer koliko god dublje poniremo u njegovo djelo nailazimo na sve vise ideja i poruka.
|
|
|
|
|
|