- Da li ljubav dobijamo u nasljeđe svojih roditelja, ili je stičemo godinama i vlastitim iskustvom? Je li ona     poput instinkta, čula i refleksa, ili se uči poput govora i hodanja? Mnogi od nas ne znaju izraziti osjećanja na pravi način, mnogima je teško izgovoriti neke riječi, ali to ne znači da osjećanja ne postoje, da ih svako od nas ne posjeduje. I, mada nam je za njeno izražavanje potrebna neka od naučenih radnji, sama ljubav se ne može naučiti, ne može steći, ona je tu u nama, sa nama se rađa, živi i sa nama umire... ili možda uopšte ne umire?

- U svojim pjesmama Dučić je živio iluziju, volio iluziju i bio gotovo stopljen s njom. Niti žena, niti ljubav, pa ni sam život, nisu bili ono pravo, odistinsko, naprotiv – Dučić kao da je živio trenutak. Onaj trenutak prelaska iz sanjarenja u življenje. Zato mi se čini kao da on i nije bio stvarno srećan. Bio je vječito okupiran strahom toliko nestvarnim i nesvakidašnjim. On se nije bojao smrti, nesreće ni prolaznosti života (iako je i o tome pjevao), on je imao samo jedan strah: strah od misli. I to ne bilo kakve misli, nego misli o tome kako je čitav svijet kojeg je on izgradio u sebi samo laž, sijenka stvarnog svijeta koji je potreban da bi čovjek bio zaokruženo biće. A strah od misli je najgori strah koji čovjeka može zaokupiti, jer jedino mislima se na ovom svijetu ne može upravljati. Iz tog razloga je kod njega prisutna stalna napetost, vječna netrpeljivost. Njegova sreća traje dok traje njegov san, a u snovima, i od snova, ne može se živjeti.

- Napustismo mi svi neke svoje snove, kad vidimo da ovako dalje ne može, prepustimo se kovitlanjima sudbe i tješimo da je tako ipak bolje, ali u duši, onom njenom najdubljem dijelu, znamo da griješimo. Tad počinjemo živjeti samo za druge. Naše želje, težnje pretvaraju se u onakav oblik kakv treba da predstavimo drugima, naši se postupci vještače,  a uzdasi lede i prije nego što ih neko čuje. Tako gubimo dio po dio sebe, dok se sasvim ne izgubimo i pretvorimo u neko drugo »ja«, dok naše izgubljeno »ja« ne nađe neko drugi i poput maske ga stavi preko svog lica i to više nismo mi, i to više nisu oni, a i dalje živimo, životarimo tuđi život, mislimo tuđe misli... Samo ne sanjamo tuđe snove, jer više uopšte ne sanjamo. Snova se bojimo.

  -  - Svi smo, kažu, pola dobri – pola zli. Bez izuzetka. Dakle, u s vima nama postoji ono osjećanje koje nas izjeda, peče iznutra više nego one prema kojima ih osjećamo. Ne treba to osjećanje nazvati mržnjom, jer   ona nije svaki osjećaj odbojnosti. Može to da bude nesimpatija, strah, nerazumijevanje.

- Niko ne voli pričati o ovoj temi, jer mu se čini da pri samom pomenu nešto u njemu dobija njen odraz, ali velika je stvar znati se suočiti sa tim osjećanjem i na neki način ga prevazići. Sva osjećanja odbojnosti su prije ona, gore navedena, nego mržnja. Nju rijetko, gotovo nikad, u pravom obliku ne osjećamo, pa i kad se to desi, najčešće je povezana sa pojavama i stvarima, a ne sa ljudima. Oni koji osjećaju mržnju prema pojavama kojih se boje (rat, bolest), ne mogu se nazvati kukavicama.

- Međutim, postoji ona druga vrsta ljudi, koji nose mržnju prema nekome i nečemu stalno i konstantno. Takve je ljude Dučić najbolje opisao, a tu je ujedno i odgovor na moje pitanje: »Čovek ne mrzi drugog čoveka , nego samo ako ga se boji i zato mržnja i strah idu naporedo. Stoga su ljudi koji puno mrze uopšte strašljivci i imaju žensku ćud i osetljivost. U stalnom su uznemirenju, jer se osećaju slabijim od svoje opasnosti.«