Zasto "Rani jadi"? Te dvije rijeci stoje u suprotnosti. Pridjev 'rani' oznacava nesto bezazleno, prvobitno, jos neformirano, a imenica 'jadi' pripada svjetu odraslih. Kis je pod tom sintagmom stvorio knjigu o onim prvim pronalazenjima i prepoznavanjima identiteta. " Prepoznavanje savremena pedagosko-psiholoska nauka tumaci kao razvojni proces u toku koga dijete, djecak, kasnije i mladic, usvaja karakteristicna ponasanja, misljenja i vrednovanja, bitna za ukupnost licnosti, najcesce od roditelja, zatim od licnosti sa kojima dolazi u neposredan dodir...Taj proces svakako nije bezbolan."( Dr Vukasin Stanisavljevic, "Prilozi nastavi knjizevnosti") Oni najraniji jadi obicno su i najtrajniji, najbolniji jer su prvi. Oni jacaju i formiraju licnost, ali i ostavljaju cesto neizbrisive tragove odnosno traume i razocarenja. Kis je u romanu postavio dva lika jedne iste licnosti - Andrija i Andreasa Sama. Problematiku psiholoskog prepoznavanja zapoceo je pricom o djecaku Andriju koji se igra prodavca guscijeg perja, odnosno nesvjesno glumi svog djeda. Djecak sluti da u toj igri ima nesto grjesno, ali nastavlja. Ne pronalazi se u liku svog djeda svjestan da bi bankrotirao zbog jednog zenskog osmjeha. I u nastavku se pronalaze mnogi detalji bitni za djecakovo odrastanje. Uloga roditelja u procesu odrastanja je nezamjenjiva. Djecak Andri nema tu srecu da osjeti ocinsku ljubav. Za njegovog oca vezuje se samo par uspomena i slika - ocev sesir i stap, pisma i dokumenti, slika u bolnici, voznja u kolima i vjest o njegovom nestanku. Nasuprot tome majka i sestra se pojavljuju skoro u svakoj prici. Ta njihova stalna prisutnost pojacava osjecaj okrnjenosti, nepotpunosti sto djecak nikako otvoreno ne pokazuje. Taj rani jad duboko se urezao u djecakovu, a kasnije i u mladicevu svijest.Nakon toliko godina kad ja cak i kestenje nestalo mladica Andreasa muci ta prva patnja. On dolazi u ulicu kestenova da se uvjeri u istinitost svojih uspomena, da im nadje osnovu. Dolazi i da razdvoji djecaka i mladica u sebi, da stavi pecat na svoje odrastanje i krene dalje. Mnoge cinjenice nam potvrdjuju autobiorafski karakter ovog djela. Naime, u prici "Vjerenici" prije retrospektivnog opisa dogadjaja, Kis daje jedan iskaz-"A evo kako je sve to bilo...Da ostanemo pri trecem licu. Poslije toliko godina, Andreas mozda i nisam ja.". Pored toga mnogi podaci o zivotu Danila Kisa poklapaju se sa podacima o djecaku Andreasu Samu: gradovi Subotica i Cetinje, Kisov otac je takodje odveden u logor, itd. Ocevo pismo djecak naziva "Veliko zavestenje". Kis takodje: "...otkrio sam, sa uzasom, da je iz nase skromne porodicne arhive nestalo jedno pismo, koje sam nekad izvukao iz ratnog meteza kao jedinu prciju svog djetinjstva, koje sam u okviru svog porodicnog mita nazvao Velikim Zavestenjem,...". |