Interpretacija:

Zašto je Popa u ciklusu Spisak sa ukupno 15 pjesama što je, jedan od najobimnijih njegovih ciklusa, posle završenog ciklusa Kore Daleko u nama (30 pjesama), izabrao da piše o domaćoj seoskoj fauni (magarac, patka, svinja, kokoška), o gradskoj flori (maslačak, kesten, puzavica, mahovina,kaktus, krompir), o stvarima za domaću upotrebu (stolica, tanjir, hartije), o predmetu iz prirode (belutak). 

Uzete pojednično, prema ljudskoj sudbini i važnosti, ove stvari skoro da nisu vrijedne pomena. One, same po sebi, nisu ni poetične u onom smislu u kome su ranije poetike proglašavale neke divlje (i pitome) životinje, neke biljke, neke stvari.Ova bića i predmeti nisu ni simbolička uobičajenom značenju te riječi, niti im je pjesnik takvu simboličnosti pridavao namjerno je izbjegavajući. I zašto baš Spisak? Spisak čega:inventar predmeta, sudbina, postojanja? Analogija sa čovjekom? -Ništa od svega toga pojedinačno, a ipak sve to zajedno u izvjesnoj mjeri. U svakom slučaju nikako čista deskripcija radi deskripcije. Spisak je stvarno ciklus o životinjama, biljkama, predmetima, njihovim karakteristikama, sudbinama. Istovremeno, to je fenomenologija svega toga, Analogija u višem smislu sa humanim bićima, simbolika koja u podtekstu misli na ljudsku egzistencijalnu situaciju. Spisak se može shvatiti i kao egzistencijalna tipologija ljudskih sudbina. U njemu se govori o pogrešnim sudbinama i putevima, o usamljenosti, otuđenosti, postvarenosti. Spisak je nominativ sudbine, nominativ pojedniačnosti, samoće samim tim žudnje. U njemu su date neostvarene sudbine, nepostignut identitet, nedosegnutost. Sva ova bića su u tragičnom raskoraku sa sobom i svetom, izgubljena u tom svijetu i svemiru. Ona ne mogu prijeći onu granicu koja ih odvaja od slobode. Za njih he egzistencija jedno a sloboda drugo. Ciklus Spisak postavlja pitanja slobode u njenoj ugroženosti i poreknutosti. Sve životinje su van prirodnog sistema odnosno ograničene neslobodom, na domaku lepote a bez nje. Njihova sudbina je: ne biti jednak sa svijetom, sa sobom; ne biti u svom ambijentu.

Spisak je pjesnička analiza granice između mogućnosti i realiteta, slobode i neslobode i postojanja i nepostojanja. U stvari, to i nema nekih alternativa: ova bića su uvijk u gubitku, uvijek u padu, na mračnoj silaznoj strani svoje bivstvujuće putanje. Ipak, pjesnička rješenja pri tom, naravno, nisu jednolinijska. Igra sudbine sa patkom nesrećnom, nespretnom i nesvjesnom svoga usmjerenja, na početku kratkog tematskog kruga od 5 pjesama posvećenog domaćim životinjama, ruralnoj fauni, u potpunosti se razlikuje od realizovane tragične igre sa kokoškom. Sam izgled patke, atmosfera postojanje navodi na pomisao da ona ne živi svoj pravi život ne krećući se u svom ambijentu ne koristeći svoje prave mogućnosti. Egzistenciju patke određuje njena dislokacija, odnosno pogrešno mjesto sa obzirom na njene mogućnosti i želje. Ona se ne ostvaruje, ne ostvaruje svoj integritet, ne postiže svoju slobodu. Njenu situaciju otežava i prijetnja smrću. Tu prijetnju čine trska koja misli.

Čovjek, ta trska koja misli predstavlja egzistencijalni teret drugome i u pesmi Konj. Konj koji ima svoju slobodu, koji je postigao svoju cjelovitost: Obično/osam nogu ima postaje neslobodan i sputan, jer Između vilice/ Čovek mu se nastanio/ Sa svoje četiti strane sveta :

Pobuna konja završila se porazom. Nesloboda rađa tugu, poraz se završava apatičnošću i konj mora da vuče teret svoga postojanja. Ta teret je cijla zemlja na uzici druma Jer drum kraja nema/ A celu zemlju treba/ Za sobom vući. Dužnost to je sudbina. Sudbina je ovdje: ne uspjeti da se ostvariš. Magarac se ne pojavljuje kao cjelovito biće: Inače/ ,Vidiš mu samo uši /Na glavi planete/ A njega nema .

Kesten je još jedan usamljenik gradskih prostora u ovom ciklusu. Spoljašnji svijet vrši pritisak na njegovo postojanje. Monotoniju svakodnevnog života kesten ublažava pustolovinama i sjećanjima. Želi mjenjati sebe mjenjati svijet- ući u slobodu. Te promjene želi i puzavica. Puzavica ne može da ostvari bjekstvo, ne može biti sama, uspravna na sred trga . Ona živi samo u svojim snovima kao što kesten živi u svojim pustolovinama i sjećanjima.Mahovina personificira nastajanje zaborava, pada na lice pejzaža i umrtvljuje ga. Osvaja spoljašnje i unutrašnje prostore i to je u stvari agresivnost smrti. Agresivnošću se brani i kaktus. Otuđenost, hermetičnost, zatvorenost karakteristike su kaktusa kao bića do te mjere da ga čak ni nježnost ni ljubav ne može spriječiti da i dalje odbija svijet svojim bodljama i noževima. Pjesma Krompir dokazuje silinu života, vitaliteta, prevlast dana, snagu svitanja, dominantnost podneva,-sve to u uslovima ponoći, hladnoće i zavorenosti. Otuda njegova spoljna tajanstvena zatvorenost, a svijetla, prekrasna, čista unutrašnjost.

Tanjir je stalno između dvije krajnosti glad i sitosti. U tom između tanjir gubi svoju slobodu svoju živost smisao svog postojanja. Ono što ga zapravo ubija je vječito smjenjivanje gladi i sitosti, to je dosada.

Hartije su otpaci civilizacije ili je to možda civilizacija kao otpadak. U pjesmi se nameće analogija sa ljudskom sudbinom, sa odbačenim, suvišnim, bespomoćnim ljudima koje vitla sudbinu  

Vrijeme Belutka ne zamislivo je bez kretanja. Budući u prostoru i vremenu biće belutka nezavisno je onoliko koliko je slučajno, slučajno onoliko koliko je nužno, a zahvaćeno je nužnošću u mjeri svoje slobode. Suština pjesme je, u stvari, ta strast, taj unutrašnji zagrljaj ovoga bića, snaga kojom se on ljubavlju pokrenut ostvaruje u svijetu i u sebi. Samo ljubav može da rodi jedno biće, da ga pokrene u prostoru i vremenu, da ga formira, održi, potvrdi.s