Nazad
Fjodor Mihajlovič Dostojevski roden je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni liječnik plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i obitelj je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. (Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubojstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubojica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubojstvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubojstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.)
Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio, a ta njegova šutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tuđom sućuti. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo kloniti ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje. Uslijedile su mukle mladenačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.
1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.
Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.
Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.
Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.
Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.
Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u kršćanstvu.
Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.
Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijedena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom ženom.
Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a tisuće ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.
Ali on sam smatrao je da mora još upoznati još jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj užasan strah za bijedni svakidašnji kruh. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna još i čežnju što je nomad osjeća za šatorom. Još jednom se mora vratiti u bezimenost, još dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Ubrzo umire mu žena, a nakon toga i njegov brat.
I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, samo želi vidjeti ćirilska slova i bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog stoljeća. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova obitelj stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.
Od tada pa do kraja života Dostojevski je živio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Meščerskog, Građanin. Njegovo posljednje djelo, Braća Karamazovi, od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najveću slavu. I govoru održanom prilikom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi 1880. godine bilo je upućeno mnogo priznanja i donijelo mu još više radosti.
Godinu dana poslije, l0. veljače 1881. umire F.M. Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće i ispunjavaju uske sobe tik do lijesa. Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratimstva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine tisuća iza lijesa u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.
Svoja djela pisao je za novac, radi osušene kore kruha, a stvarao ih je u ubitačnim rokovima. Oskudica je Dostojevskog primorala na užurban rad, ali je ujedno potakla njegovu produktivnost i omogućila intenzitet dožvljaja, dramatičnost, izgradnju feljtonističkog" stila. No ta oskudica imala je svoj uzrok i u temperamentu, prirodi samog pisca, koji je mogao i na drugi način, bez oskudice, organizirati svoj život. Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, pa da se shvati, što je za njega značilo pisati roman. Bila je to težnja prema najvišem, "sve ili ništa" govorio je.
U njegovim romanima nema "raspjevanosti riječi" i "blještavila literamih ukrasa", ali ima bujnost i opsežnost psihološke raščlambe, strastvenog uranjanja u složeni svijet misli i osjećaja junaka. Njegova paleta je pretežno siva, kao što je siv i sumoran i ambijent, koji slika, ali rečenica teče lako, jednostavno i ne prisiljeno, iznoseći pred nas najsloženije probleme i zacrtavajući oštrim, sigurnim potezima lica i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode su škrti i sjevemjačke, petrogradske prirode, a opisi interijera mračni i oskudni, kao što su mračni i oskudni stanovi, u kojima pretežno žive njegovi junaci. I ti opisi više su usputni: pisac prelazi preko njih, koristeći se samo najnužnijim, sav nadahnut razvijanjem radnje i razgranatošću psihološke analize. Mrzi "literaturu", knjiške manire, i šablone, i traži izraz koji će reproducirati životnu dramatičnost što je nosi u sebi.
Najveći dio njegovih djela potekao je iz Gogoljeve pripovijetke Šinjel i zato je prilikom izlaska piščeva prvijenca Bjelinski rekao: "Rodio se je novi Gogolj!". Po uzoru na njega, Dostojevski je njegov petrogradski kolorit, zabačene četvrti, prljave kućerine, bijedne stanare, svijet, što ne hoda "širokim, osvijetljenim bulevarima u dabrovim kapama ili paradnim kočijama, nego u svojim bijednim rupčagama, na stražnjim stepeništima, koja zaudaraju na pomije" predstavio bijednim studentima, svojim uvrijeđenim i poniženim intelektualcima da bi se kroz njih vinuo do najvažnijih teoretskih i idejnih pitanja svog vremena, ali sve to na širokoj utrtoj Gogoljevoj stazi. S tog novog stajališta on gleda na bivšu književnost kao na neku vrstu "zemljoposjedničke i plemićke književnosti koja je već rekla svoju riječ" i stvara novu, gradsku ili gradansku književnost.
Ako je Puškin "najveselije" ime ruske književnosti, Dostojevski je najtragičnije. Nitko kao on nije prikazao svijet sjena, što se nevidljivo prelamaju kroz ljudsku dušu, nitko tragičnije ocrtao beznadne, sive horizonte i onaj zagušljiv oblak briga, što je obavio čovjeka, gušeći ga i prignječujući težnom. Nitko nije dao dublje onaj gorki bol u plemenitom malom čovjeku, izudaranom bijedom i poniženjima, ili očaj što godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet između sanja o ljepšem svijetu i teške stvarnosti, koja se ne mijenja. Svijet Dostojevskog je bogat registar karaktera, likova i individualnosti koji nose u sebi uzbudljiv nemir i tragičan položaj ruskog inteligenta u jednom sistemu, gdje se slobodoumlje ne plaće samo gubljenjem kruha, nego i progonima i Sibirom. Oni nose u sebi duboku potrebu da nađu svoje mjesto i ulogu u životu Rusije, a razlog što ne nalaze, uopće je oznaka inteligencije onog vremena, rastrgane protu riječima, u kojima se prožma novo sa starim, gdje je staro još čvrsto ukopano u društvenim položajima jednog mračnog birokratskog monarhističkog sistema, a novo se još javlja kao nejasan pokret, koji se gubi u svim mogućim utopističkim slutnjama i vizijama. Tadašnja inteligencija je nagrižena i rastrgana i Dostojevski kao njen umjetnički najjači predstavnik, genijalnom snagom razotkriva pred nama tu unutrašnju podvojenost.
Izučavanje stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog, kao uostalom kod gotovo svakog pisca, podijeliti na dva dijela: jedan je studij slikar- realista, koji zalazi u različite sredine i ambijente upoznavajući nove tipove, bilježnik riječi, navike, sudbine različitih ljudi, a drugi studij mislilac, koji osluškuje i prati idejna strujanje svoga vremena i nastoji shvatiti njihov smisao.
Njegova kći, Ljubov govori u svojim uspomenama o ocu kako nakon neuspjeha s "Dvojnikom" nije htio više pisati "iz sebe" te je počeo tražiti nova lica među stanarima mansarda, posjetiocima malih kavana i krčma, s kojima započinje razgovore i bilježi do u sitnice njihove običaje i navike. "Budući da je bio plah", piše ona i nije znao uvijek kako da im se približi, predlagao bi im da igraju s njim biljar. Kako tu igru nije poznavao, a nije ga ni zanimala, prirodno je, da je kod toga gubio dosta novaca. On se, medutim, nije žalio, jer je, igrajući biljar, uočavao mnoge orginalnosti i bilježio orginalne izraze. Opisivao je male ljude, onakve kakve ih je vidio u stvarnosti.
I njegovi prijatelji pričaju da je pozivao često k sebi nepoznate ljude, s kojima se letimično upoznao u kavani, i danima neumorno slušao njihova pričanja. Prijatelji mog oca nisu mogli shvatiti kakvo zadovoljstvo on nalazi u razgovoru sa svakojakim ljudima; no kad su kasnije čitali romane, pronalazili bi u njima tipove, koje su sretali kod Dostojevskog." Dostojevski je, kao i mnogi pisci, proučavao žive modele svojih budućih romana, osluškivao je njihove razgovore, prikupljao karakteristične riječi i pravio bilješke.
On je nastojao da njegova književnost bude i filozofija i politika i religija i znanost. Izuzetan utjecaj pisca na suvremenu književnost i njegovo prijelomno značenje u povijesti književnosti proizlazi iz načina na koji je on uspio književno "oblikovati život" samih ideja. Misaoni stavovi, filozofski problemi i ideološka pitanja u njegovim djelima do te mjere "oživljavaju" da i suvremeni čitalac osjeća kako se tu govori o kretanju njegovih vlastitih misli, onih misli o kojima na stanovit način govori i njegova vlastita sudbina.
Dva su, okvirno gledano, temeljna razloga zbog kojih Dostojevski uspijeva stvoriti djela koja će biti vaa kao uzorak moderne umjetničke forme. Prvi je razlog važnost pitanja o kojima njegovi junaci raspravljaju. Ona imaju toliku važnost da o njima uvijek ovisi "biti ili ne biti" jednog stvarnog, konkretnog čovjeka, čovjeka koji se, tako reći, pojavljuje pred nama obuzet smislom vlastita života. Rasprave koje vode likovi romana nikad nisu nalik ispraznom nadmetanju razlozima i nadmudrivanju.
Drugi je osnovni razlog suvremenosti Dostojevskog sadržan u načinu kako su u njegovim djelima shvaćeni karakteri i kako se, kojim književnim sredstvima i u koje svrhe, umjetnički oblikuje "život ideja". Karaktere romani Dostojevskog obrađuju unutar fabule koja ide tragom nekih presudnih događaja u životu pojedinca i tako njihov život čini sudbinom koja podsjeća na tradiciju umijeća realističkog romana. Fabulu pri tom čini zanimljivom neki zaplet koji izaziva pitanje: "Kako će sve završiti?". Od četiri najbolja romana u trima je tako umorstvo u središtu zanimanja, pa neka vrsta kriminalističke istrage potencira onu grozničavu napetost koja se osjeća kako u postupcima likova tako i u njihovim raspravama o općim, idejnim pitanjima. Ideje se stoga pojavljuje u okvirima nekih izuzetnih situacija; osjeća se atmosfera čekanja konačnih osuda i zločin je prisutan kao stalna prijetnja ili pak kao svojevrsna emocionalna pozadina svakidašnjih zbivanja. Dostojevskog prije svega zanima geneza ideje zločina, pa se javlja tip karakterizacije likova, uvelike različit od onog kakav voli realistički roman. Zločin nije bilo koji zločin; umorstvo oca u Braći Karamazovima nije neki primjer za kršenje općih etičkih načela, nego je prije krajnje određen, stvaran, upravo taj "zločin koji je jedan čovjek u zbilji učinio, a drugi ga je u mislima začeo i tako stvarno skrivio". Dostojevskog zanima taj proces nastajanja životno važnih ideja i njihovih ostvarenja u zbilji; misli ne ostaju samo u glavi "onoga tko razmišlja, ali one ipak postaju zbiljskim jer je umorstvo, na primjer, doista zbiljsko upravo zato što ga je netko najprije mislio". Ideje kojima se romani Dostojevskog najviše bave dobivaju tako neku određenost zbog koje osjećamo da one nisu ništa drugo do sam žvot".
Stoga se javlja i određeno protuslovlje: Dostojevski zastupa neke ideološke stavove, on vjeruje, na primjer, u pravoslavlje i osuđuje svaku ideju napretka, ali njegovi romani zapravo ništa određeno ne zastupaju nego opisuju tek moguće životno važne ideje i tokove njihova razvoja odnosno ostvarivanja. Premda Dostojevski strogo razlikuje izmedu etički pozitivnih i etički negativnih likova, u njegovim romanima etički negativni likovi nisu tek primjeri za način kako ne valja živjeti, nego su redovno životniji, pa čak i prikladniji za neku vrstu identifkacije, od pozitivnih likova.
Romani Dostojevskog i pored sve svoje filozofčnosti "nisu flozofija; oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti. On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog. Tko nije pročitao njegove romane, teško može shvatiti ono o čemu se radi" u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori
 |
 |
 |
 |
 |
 |