Isidora Sekulić je rođena 18.februara 1877.u Mošorinu, u Bačkoj(u Prosvetinoj "Maloj enciklopediji" i u "Istoriji književnosti" Jovana Deretića kao godina rođena stoji 1887). Djetinjstvo je provela u Rumi i Zemunu.Školovala se u Somboru i u Pešti.Poput mnogih školovanih žena tada, radila je kao nastavnica prvo u Pančevu, a zatim u Šapcu i, od 1919, u Beogradu. Obje okupacije je provela u Srbiji.
1900. godine doživljava tešku tragediju: najprije joj je u aprilu umro otac, a u julu i brat Dimitrije, student prava u Gracu. Obojica su sahranjena na zemuskom pravoslavnom groblju.Nad njihovim grobom Isidora je provodila sate i dane, a i kasnije, ma gdje boravila i putovala, svaki Uskrs-dan kada joj je umro otac provodila je na groblju. Tu se upoznala i sprijateljila i sa starim grobarom Nikolom koji joj je pričao istorije i sudbine mnogih zemunskih porodica i ličnosti koje su tu počivale. Isidora je sve to pomno bilježila u "crnu svesku", koju je uvijek sa sobom nosila na groblje i koju je na žalost, spalila pred smrt. Najzanimljivije priče starog grobara uobličila je i objavila u svom najboljem djelu "Kronika palanačkog groblja".
Isidora Sekulić živjela je povučeno, u svijetu knjiga, bez porodice koju je rano izgubila. Bila je bolešljiva, od majke, koju nije zapamtila, naslijedila je, kako kaže, "potpunu tuberkulozu", sa očeve strane "ludilo i razne oblike nervne poremećenosti". I pored toga mnogo je putovala, bila je u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Skandinaviji, Rusiji, Africi, Maloj Aziji. U Maroko je putovala ugljarskim brodom, onako "kako putuju siromašni ljudi kao što sam ja".
To njeno siromaštvo zapravo je svjesno traženo. U jednom pismu ona kaže: "Prema novcu imam otprilike odnos koji Anglo-Amerikanci imaju prema nesrećnoj, meni tako dragoj, Francuskoj: u nuždi, da; van nužde, ne treba mi. Nijedan veći honorara nisam do sada uzela."
Ostaće zapisano i to da je Isidora Sekulić prva žena koja je postala akademik, za dopisnog člana Akademije primljena je 1939. godine, a za redovnog 1950.
U jednom intervjuu iz 1957. godine Isidora je rekla: "Volim tišinu(...) Ako nešto vredim neka kažu posle moje smrti, a ni dva dana pred smrt ne želim da me hvale." Umrla je godinu dana kasnije(5.april 1958. godine), u 81. godini života.
 |
 |
 |
 |
 |
 |