NA SKERLIĆEVU ANKETU O JUŽNOM ILI ISTOČNOM NAREČJU



     Pošto je kolijevka naše pismenosti u ekavskom govoru, i pošto se njime služe skoro svi oni što stoje danas u pročelju naše srpsko-hrvatske literature, i pokraj svega što južno narječje imade dragocjenih ljepota, sklada i muzike, i ja držim da pisci srpsko-hrvatski van Kraljevine Srbije treba da prime to istočno narječje. Kad ostali kulturni narodi imaju samo jedan svoj književni jezik, što ne bismo i mi, Srbi i Hrvati, tim putem pošli, kad nas tamo upućuje i naše nacionalno jedinstvo? Pa još kada je nepobitna istina da ekavskim govorom govori pretežna većina srpsko-hrvatskog naroda, i da se njime služe oni čiji sinovi juče, po poljima i gudurama Stare Srbije, Makedonije, Trakije i Albanije, posijaše kosti svoje i osvetiše Kosovo, i kada ne bi bilo nikakvih drugih razloga, mi, srpsko-hrvatski književnici, koji živimo van granica Kraljevine Srbije, treba da ga primimo i usvojimo sa najvećim pijetetom.

     Mostar, 31. decembra 1913.


 

(S.K.GLASNIK, 1914. XXXII 2)

 



 



 

O SRPSKO-HRVATSKIM ODNOSIMA



     Vi želite da vam i ja rečem svoje mišljenje: na koji bi se način mogla otkloniti podvojenost između Srba i Hrvata, koja danomice raste. Teško da kome pođe za rukom pa da ovo veliko naše pitanje riješi i da dovede u sklad interese Srba i Hrvata. Može se samo tapkati i kušati i tražiti put koji bi nas doveo u mirno pristanište. Jedan takav pokušaj bio bi: da se najbolja i najpoštenija inteligencija srpskog i hrvatskog naroda, sa najčestitijim građanima, ljudima iz naroda, skupi i drži jednu skupštinu u jednom našem mjestu, ili Beogradu ili Zagrebu, pa da se tu podrobno pretresu razmirice i naše razlike, i da se čuju želje Hrvata i Srba, pa to sve onda podnijeti Narodnoj Skupštini za pretres. To je eto što bi, po mome mišljenju, trebalo učiniti u tom pitanju.


 

(S.K.GLASNIK, 1922. VI 3)

 

Nazad