Dučić
je u svom poetskom razvoju imao više faza.Počeo je sa prvom objavljenom pjesmom
"Samohrana majka" 1866., somborski "Golub". Od 1896.redovno izdaje u mostarskoj
"Zori". Od 1901.skoro jedino se javlja u "Srpskom književnom glasniku". U tim
prvim pjesmama ima izvještačenosti i oponašanja drugih pjesnika.
Prelom
se desio po odlasku u svijet, na zapad. Upisao se na Filozofsko-sociološki
fakultet, kako ga Dučić zove "Fakultet literature". Sedam godina je studirao u
Ženevi (1899.-1906.), ali je često boravio u Lozani, Parizu i Minhenu. To je
period kad on najintenzivnije uči. Tešno je govorio francuski, njemački i ruski
jezik.
Život
u tuđini, ma koliko on interesantan bio, pobuđivao je u njemu bolnu nostalgiju
za zavičajem. Žudio je za Mostarom. Sam pjesnik o tome kaže, u svom pismu Aleksi
Šantiću,1922.god.: "Mene je tuđina
obeshrabrila, ja sam se osjećao za svagda usamljen…Ovaj kratki dodir sa svojom
grudom i mojima, dao mi je novu ljubav za život I volju za rad".
Zbog toga nije ni čudo što je Dučić poklonio toliko darova svom Trebinju,što je taj veliki zatočenik želio da u svoj grad iz čitavog svijeta donese što više ljepote, kao ni što je u svojim testamentima zavještao da se sahrani u Trebinju.
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |