Indijska filozofija u djelu Hermana Hesea

    Uticaj istočnjačke, a posebno indijske filozofije, u Heseovom književnom djelu je više nego očit. Poznato je da je pisac putovao u Indiju nekoliko puta i na taj način je došao u dodir sa samim izvorom ove filozofije. Teško je bilo za jednu ovakvu ličnost da u svome djelu zadrži monizam ljudske duše, koji je karakterističan za Zapad i zapadnu filozofiju. Moramo imati na umu da je umjetnost dinamična pojava, te da je kao takva u korelaciji sa društvenim promjenama, a njih je bilo mnogo i njihove posljedice su bile višestruke. Najznačajnija posljedica je, svakako, razbijanje kolektivne svijesti čovjeka i njegova individualizacija. Dakle, ljudska duša, ako je ikada i činila jednu cjelinu, sada se nalazila u krhotinama. Hese je sebi postavio logično pitanje- kako predstaviti razbijenu ljudsku dušu u totalitetu? Odgovor na ovo pitanje i izlaz iz egzistencijalne klopke je upravo našao u indijskoj filozofiji, koja ne vjeruje u monizam duše, nego upravo suprotno- u njen pluralizam. Hese je predstavio ljudsku ličnost kao skup različitih i mnogobrojnih ličnosti, različitih starosti, polova i pogleda na svijet. Na ovaj način je vješto izbjegao dualizam duše, koji se javljao kao veliki problem za tadašnjeg intelektualca, te je na dosta originalan način pomirio suprotnosti između apolonizijskog i dionizijskog. Njegova je poruka da ideju o duši prihvatimo kao takvu, zbog toga što će naš život tada biti mnogo lakši i jednostavniji.

    Smatram da Hese nije morao da ide ovoliko daleko, na Istok, da bi našao idejnu podlogu za svoje stvaralaštvo, jer su još i stari Grci razvili pravi sistem u borbi suprotnosti. Iako je krajnji cilj isti, put je vrlo različit. Čini se da je Hese tražio eksplicitno formulisano učenje o duši čovjekovoj, i da je to učenje našao kod Indijaca. Grci prihvataju mirenje suprotnosti u jedninstvo, a Indijci beskonačnost elemenata koji vode do vječnosti. Ovo samo pokazuje koliko su ljudi, u stvari, slični, te da imaju iste probleme i preokupacije. Poruka ovih filozofija je dogmatična, tj. ljudi trebaju da prihvate ova učenja  i da u njih vjeruju svim srcem, u cilju njihove sreće. Nije li cjelokupna filozofija ništa drugo dopokušaja čovjeka da se osjeća sigurno i da li ima nade da ćemo doći do Suštine? Herman Hese smatra da ima, ali da za njeno dostizanje moramo biti strpljivi i ponašati se u skladu sa mogućnostima za njeno dostizanje. Upravo je zbog ovoga Hese optimističan pisac i zbog toga igra značajnu ulogu u književnosti XX vijeka.