Stepski vuk

        Herman Hese je najčitaniji i najbolji pisac velike njemačke književnosti XX vijeka. Za njegovu popularnost postoji više razloga, ali jedan od najbitnijih je, svakako, bavljenje problemima modernog čovjeka, naročito intelektualca. Hese je na zadivljujući način univerzalizovao individualnost, i pokazao nam da nismo usamljeni u našimduhovnim stranputicama i bludnjama, nego da veliki broj ljudi misli slično kao i mi.

        Ovaj roman je najčitanije djelo ovoga pisca, a kompoziciono je vrlo specifičan.

Roman prati duhovnu evoluciju Harija Halera, glavnog lika romana. Hari se doseljava kod osobe koja je pronašla njegove zabilješke, osobe kod čije je tetke iznajmio sobu sa mansardom. Ubrzo poslije toga su stigle i Harijeve stvari, pri čemu je poseban akcenat stavljen na knjige, odnosno na literaturu koju je gospodin Haler proučavao. Njegovu biblioteku su, pored djela indijske filozofije, sačinjavala djela beletristke, i to Gete, Novalis, Dostojevski i mnogi drugi. Vidimo da je glavni lik predstavnik tipičnog njemačkog intelektualca, obrazovanog na klasični način. Piščev opis Harijeve sobe ima funkciju slikanja duhovnog stanja glavnog junaka.

Hari Haler citira ''pripovjedaču'' jednu misao Novalisa:''Većina ljudi neće da pliva prije nego nauči''. Čovjek je rođen da živi, a ne da misli. Onaj ko misli može da dotjera daleko, ali je ipak zamijenio tle vodom i jednom će se udaviti (tragična sudbina intelektualca). Hari je osobenjak, stepski vuk, biće koje se ni na koji način ne može uklopiti u tok svoga vremena. Za ovo postoje dva razloga: dualistički karakter njegove duše, koji je stalno drži rastrzanu između apolonizijskog i dionizijskog, ljudskog bićai životinje, čovjeka i vuka, dok drugi razlog leži u njegovom samoubilačkom karakteru, koji se često aktivira u trenucima velikih mentalnih teškoća. Hari Haler je sebe smatrao isključivom jedinkom, čas osobenjakom i nastranim pustinjakom, a čas nadprosječnom, u neku ruku izvanredno obdarenom individuom, uzvišenom nad sitnim normama svakodnevnog života. Suprotno tome, on cijeni građanski život kao sistematičan i uredan, kao život njegovog djetinjstva i mladosti. Takav život je trom, nezanimljiv i jednoličan.

Hari Haler je nesumnjivo velika priroda, jer sve se takve prirode protive kalupljenju i teže originalnosti, slobodi i nezavisnosti. Individualci ne predstavljaju dobar materijal za građane (Hermina, Pablo i Marija), jer se svaka visoko razvijena individualnost ustremljuje protiv sopstvenog ja i naginje njegovom uništenju. Dogmatizam pisca je motivisan iskustvom, ali pisac uspijeva da zadrži distanciranost i objektivnost. Ljudsko ja nije jedna nedjeljiva cjelina, nego je sastavljena iz velikog broja sastavnih dijelova, kojih postajemo svjesni kada samo jedan postane veći od drugih. Jedna od glavnih karakteristika zapadne filozofije je monizam duše, a za istočnu filozofiju je karakterističan pluralizam.

Pisac, pod očitim uticajem indiske filozofije, smatra da duša nije cjelovita, nego ima više različitih karakteristika. Harijeva velika greška je u poimanju ljudske duše, koja se, po njemu, sastoji od čovjeka i vuka, a upravo ovo i predstavlja genezu njegovog problema. Haler smatra da neko treba da pobijedi- ili čovjek, ili vuk. Međutim, sama početna podjela je pogrešna, jer trebamo govoriti o bezbrojnim aspektima ljudske duše i ne gledati je kao jednu nedjeljivu cjelinu, već kao skup različitih dijelova (ličnosti). Mnogostrukost ljudske duše je činjenica koju treba prihvatiti i umnožiti, jer se samo umnožavanjem te mnogostrukosti može dostići svemir. Pisac govori da smo svi mi, ljudi, jednom bili srećni, do trenutka spajanja našeg duha sa tijelom. Ovo mnogo podsjeća na Platonovo učenje o svijetu ideja u kojem živi duša, prije njenog sjedinjenja sa tijelom, a može se predstaviti kao vječni sukob preegzistencije i egzistencije.

Pravi građanin je lažni čovjek, neko ko nije spreman da na račun svoga ja sebe pretvori u više biće. Hari se pita kako je od mladića, punog poleta i idealizma, postao mrzovoljni starac, koji je došao do ogavnog pakla praznine i očajanja. Uzrok svega je otuđenje čovjeka modernog doba, jer je Hari spoznao dubinu jaza koji se krije između stvarnosti i ideala. Uzrok samoga otuđenja, temeljni uzrok, leži u razbijanju kolektivne svijesti ljudskih bića i njihovoj individualizaciji, jer nekadašnji zajednički problemi ljudske zajednice, sada postaju lični problemi bivših ljudi. Dakle, otuđenje je direktni proizvod razvoja tehnologije, kao misaonog rada ljudi, rada koji je umanjio ulogu koristoljublja koje ih je zbližavalo. Hari smatra da ''mehaničnost'' života spriječava ljude da razmišljaju o svojim životima, jer svaki dan slijedi prethodni. Borba protiv smrti i volja za život su karakteristike života izuzetnih ljudi i toga je Hari svijestan. Njegov susret sa davnim poznanikom i proučavaocem indijske mudrosti, gura ga još više na mračnu stranu. Luta gradom pokušavajući da odgodi samoubistvo, i onda prihvata ruku spasa- upoznaje Herminu, djevojku koja ga tokom romana upoznaje sa sitnim životnim radostima, stvarima koje čine sav naš ''veliki'' život. Hermina shvata da svijetom vladaju samo plitki i sitni ljudi, dok za ''prave'' ljude nema mjesta na ovom svijetu. Ljudi kao što su ona i Hari posjeduju samo čežnju za vječnošću, a način do njenog dolaska je nebitan, jer su veliki grešnici i poročni ljudi postali sveci. Herminin makijavelizam iskrivljuje fundamentalne postulate hrišćanskog učenja. Harijev prolazak kroz ''Pablovo'' magično pozorište, predstavlja konačnu i postupnu metamorfozu njegove duše. Pozorište ima mnogo prostorija, što znači da se i na ljudsku dušu može gledati iz raznih uglova. Hari je posjetio nekoliko prostorija i bio je učesnik sukoba vođenog između čovjeka i mašine, što je piščevo zapažanje da bi nam današnja tehnologija mogla doći glave. Hari je saznao kako treba rukovati sa figuricama života, te kako se ''dresira'' stepski vuk. Proživljavanjem svih ljubavi svog života, Hari shvata da će u životima svih ljudi biti uvijek trenutaka koji će izazivati žaljenje, ali i mnogo lijepih koji čine kičmu čovjekove psihe. Hari je u magičnom pozorištu vivio da se život nekada odvija kako mi to hoćemo, a nekad potpuno suprotno. Pomislio je kako život ima gorak okus, što znači da je već bio blizu prihvatanja činjenice o nepromijenljivosti života. Nameće nam se jedno sasvim logično pitanje- zbog čega je Hari ''ubio'' Herminu? Da li je to želja čovjeka da zauvijek raskine sa prošlošću, ili divljački nagon stepskog vuka? Mislim da je oboje tačno, i da je Hari, nesvjesno, ipak našao trenutak ravnoteže, za koji je bilo potrebno ''ubistvo''. Ali to je zabluda, jer Hari ''treba da živi, da nauči da se smije, i da nauči da sluša radio-muziku života, da cijeni duh koji njome provijava, treba da se smije cijelom rusvaju u njoj''. Drugim riječima, trebamo prihvatiti surovi raskorak ideja i stvarnosti, jer to je put do istinske sreće. Glavni lik predstavlja jedan mnogo širi i dublji problem, predstavlja čitavu bolesnu svijetsku generaciju.

Roman se, kao i svaka vrhunska literatura, završava optimistično. (''Jednom ću ipak naučiti da bolje igram figuricama. Jednom ću ipak naučiti da se smijem. Čekao me je Pablo. Čekao me je Mocart.'')

        Upravo ove karakteristike čine Hermana Hesea najvećim i najčitanijim piscem XX vijeka.