O Tolstojevom radu
U mladosti Tolstoj cita Sterna i odusevljava se Puskinom, dok ga Ljermontova proza uci topografskoj tacnosti (koju koristi u Ratu i miru). Njegov prvi knjizevni rad, Istorija jucerasnjg dana (1851.), je bio pokusaj pricanja o dusevnim stanjima jednoga dana. Sklovski ga smatra ranom (spontanom) pojavom “toka svijesti” i pristupom poetici snova - koja ce dobiti znatno mjesto u strukturi Rata i mira (Pjerov san, bunilo Andreja Bolkonskoga, san Petje Rostova, predosjecaji u snu Nikolenjke Bolkonskoga). Te iste godine Tolstoj odlazi na Kavkaz gdje se prvi put susrece s ratom - na rubu Cecenije. Objavljuje tekstove koji svjedoce o besmislenoj okrutnosti zbivanja, ali je motriste price Kozaci (1862.) smjesteno medju pripadnike predstraze ruskoga carstva. To su bili priprosti “granicari” koji se ravnaju prema vlastitim, “prirodnim” zakonima. U prvoj polovini 50-ih godina nastaje i Tolstojeva triologija: Djetinjstvo (1852.), Djecastvo(1854.) i Mladost (1857.). Ona citaoca vraca na vlastelinsko imanje i uvodi u svijet nastajanja slozene licnosti zaokupljene moralnim i etickim pitanjima. U njoj se pojavljuje ime djecakovog mentora: Nehljudov - koji ce kasnije obiljezavati likove, nosioce Tolstojevih ideja (Luzern, Uskrsnuce). Autotematizacija ne odlikuje ciklus koji danas poznajemo pod imenom Sevastopoljske price (1855.). Opisujuci opsadu Sevastopolja u Krimskom ratu, Tolstoj se vraca nacelima ranoga ruskog realizma, tzv. “naturalne skole”, i zanru objektivnog “ogleda”. U njemu prevladava uzivljavanje u psihicka stanja vojnika i casnika, nepristupacna vanjskom promatracu. Radikalni kriticar Cernisevski je u tim prividno nepretencioznim reportazama s kobne bojisnice otkrivao “dijalektiku” duse.
Poraz ruske vojske, koji otkriva mnoge slabosti gospodarskog iznemoglog feudalnog carstva, postavlja pred Tolstoja drustvena pitanja koja je redovno prenosio na moralnu i eticku razinu. Na njih mu ne daje odgovor Zapadna Europa, samosvjesna i ravnodusna prema bijedi i umjetnosti (Luzern, 1857.), koju je kao takvu dozivio na svom hodocascu Rouseauovu zavicaju. Ne vjeruje u “progress”, ali vrativsi se u Rusiju koja je 1861. dozivljavala (nedosljedno) ukidanje kmetstva, pise programski clanak Napredak i odredjenje obrazovanja (1862.), videci rad na prosvjecenju seoskog puka kao neodloznu zadacu. Tom je zadatku trebala sluziti skola koju je utemeljio u Jasnoj Poljani, ali taj poduhvat je naisao na represiju vlasti. Tom vremenu pripada i prica Platnomjer (1863.), u kojoj je drustvena nepravda vlasništva viđena “očima” konja. Već 1861. Tolstoj je pisao ruskom političkom emigrantu Gercenu u London kako je naumio pisati roman u kojemu je junakom “imao biti povratnik-dekabrist”. Tako se postupno radjao najveci Tolstojev roman Rat i mir. Prethodio mu je Dekabrist (1861.), s uvodom u kojem se spominje pobjeda ruske vojske 1812. i poraz 1855. godine.                                                                                  
Sljedeci veliki Tolstojev roman je Ana Karenjina. Roman je nastajao izmedju 1875. i 1877., pisan u nastavcima, pa se nizanjem dviju paralelnih fabula (“trokut” nevjere: Karenjin - Ana - Vronski i fabula o “sretnoj” ljubavi Levina i Kiti) pojavljuju se motivi drustvenog i kulturnog zivota, ali i ruskog gospodarstva tih godina. Tolstoj je Vronskoga “poslao” kao dobrovoljca na srpsko-tursku boi, rugajuci se pokretu u prilog “oslobodjenju brace Slavena”, tako da je redoslijedom tih poglavlja izazvao neposrednu polemiku Fjodora Dostojevskog. Roman u kojem providnost kaznjava nevjeru (Vronski nestaje u Srbiji, Ana se baca pod vlak) u stvari je prevladao piscevu moralistiku, tim vise sto je i “paralelna” fabula o bracnoj sreci tonula u opisima bracčnog svagdana i Levinovih pomisli na samoubisvo, a struktura romana svjedoci i o uticaju “visokog” drustva u Aninoj tragediji. Valja, medjutim, istaknuti kako se Levin u epiloskim poglavljima romana priklanja vjeri.
Prelomna godina u Tolstojevom zivotu je 1881. Autor Ane Karenjine obraca se vjeri: Kratko izlaganje Evanđelja interpretira Kristov zivot, ali - “po Tolstoju”. Tolstoj posjecuje manastire, razgovara s pristalicama sekti, zakljucuje kako se samo cudorednim usavrsavanjem moze postizati napredak u drustvu. Zlu se ne valja suprotstavljati, nego treba prosvjecivati puk, uzgajati u njemu hriscanska nacela. Tome sluzi knjiga, pristupacnom mnostvu, a to u Rusiji znaci seljastvu. Osamdesetih godina Tolstoj kao da se odrice beletristike: ni Puskin ni Gogolj, ni Goethe, ni Schiller, ni Racine, ni Corneille nisu pisali za puk - valja pisati za “gladne”! Odatle publicistika - Sta nam je onda ciniti? (1886.), odatle prica o pogubnom djelovanju “visoke” umjetnosti i propovijed o polnom suzdrzavanju u Kreuzterovoj sonati (1889.). Nice umjetnost koja je kanonizirana u Europi, ali i suvremena kretanja (impresionizma) u traktatu.Sta je umjetnost? (1897.). Trazi knjizevni oblik koji bi dopirao sve do iizgladnjelog sela u Puckim pricama (1887.), koje su pisane kao evandjeoske parabole. Tolstoj se obraca scenskoj umjetnosti, pa su njegove drame u biti “poucne”: Vlast tame (1986.), Plodovi prosvjete (1890.), Zivi les(1900.), premda su prihvacane u oblastima evropskog naturalizma. U tom se sklopu pojavila i prica Smrt Ivana Iljica (1896.), zapravo prica o besmislenosti jalovog  zivota.
Roman Uskrsnuce (1899.) je u stvari “propovjednicko” djelo. Fabula o tome kako je plemic zaveo priprostu djevojku, te kako je ona postala prostitutkom i dospjela pred sud, vezuje za tu temeljnu temu “grješnog” pripadnika višeg društvenog sloja koji obilazi sve drzavne ustanove. Kako nije izbavio Katjusu, ne postize svoj cilj, ali je prati na - robiju. Roman zavrsava citanjem Evandjelja, i tu je Tolstoj nadvladao “propovijed”: drustvena je kritika sveobuhvatna, lik Katjuse Maslove baca u sjenu lik Nehljudova kao nositelja Tolstojevih ideja - “pokajnickog plemica” kako su ga poslije ruski sociolozi zvali.
Pa ipak posljednji veliki roman mirotvorca Tolstoja, ratne je tematike, kavkaske. Hadzi Murat (1904.), pripovijest o cecenskom gorstaku, tragicnom junaku koji se nasao u procjepu tiranije cara Nikolaja I, i kavkaskih mocnika. Tolstojev Hadzi Murat ne bori se ni za islam ni za ruskog cara, nego za seljastvo koga s obje strane ugnjetavaju. U tome je njegova pravda, ali i tragedija nepriklanjanja.
U recepciji, kako u ruskoj tako i u europskoj, “kavkaski” roman, koji nije zavrsavao pozivom na “neprotivljenje zlu nasiljem” nego poetizacijom snazne licnosti, padao u zasjenak. Tolstoj je u tim godinama bio poznatiji kao ideolog,nosilac vjerskih istina, suprotstavljenim religijskim dogmama (zbog cega je, odlukom Sv. Sinoda, 1901. iskljucen iz Crkve), mirotvorac i “prorok iz Jasne Poljane”, kome se tada hodocastilo. U vrijeme bujanja materijalizma, Tolstoj je nudio osebujno shvacenog Boga, Hristovo ucenje priblizeno puckom razumijevanju, umjesto prevrata - cudoredni preporod. Rusku revoluciju 1905. nije prihvatio, ali kada je otpocela serija kaznjavanja smrcu, napisao je svoj znameniti, Ne mogu sutjeti! (1908.), tekst koji je potresao Europu, ne samo prosvjedom nego i doista umjetnickim opisom stravicnoga rituala vjesanja. Engleske su pak vlasti u Indiji zabranile Tolstojevo Pismo Indijcu koje je procitao Gandhi. U povodu zbivanja na europskom jugoistoku Tolstoj je napisao O aneksiji Bosne i Hercegovine (1908.), optuzujuci velesile koje postupaju protiv volje naroda.
Međutim, u vrijeme svoje najvece popularnosti, Tolstoj dozivljava tesku dusevnu krizu,podstaknutu i porodicnim sporom. Umire na zeljeznickoj stanici Astapovo, 20. novembra 1910.

Kratki hronoloski pregled dijela
1851.
Istorija jucerasnjeg dana [Istorija vcerasnjeg dnja]
1852.                                                                                         
Djetinjstvo [Detstvo]
1854.
Nedozrelost [Otrocenstvo]
1855-1856.
Sevastopoljske pripovijesti [Sevastopolskie Rasskazy]
1856.
Mladost [Junost] Dva husara [Dva gusara]
1859.
Obiteljska sreca [Semenoi Schast'e]
1861.
Dekabrist [Dekabristy]                                                                            
1862.
Napredak i odredjenje obrazovanja [Progress i opredelenie obrazovanija]
Kozaci [Kazaki]
1863.
Platnomjer [Holstomer]
1865-1869.
Rat i mir [Vojna i mir]
1872.
Azbuka [Azbuka]
Kavkaski zatvorenik [Kavkazski plennik]
1875-1877.                                                                                                   
Ana Karenjina [Ana Karenjina]
1880-1882.
Ispovijed [Ispoved]
1881.
Kratko izlaganje Evandjelja [Kratkoe izlozenie Evangelija]
1882-1886.
Sta nam je onda ciniti [Tak cztoze nam delat'?]
Smrt Ivana Iljica [Smert' Ivana Il'iča]
1882-1887.
Pucke price [Narodnye rasskazy]
1883.
U sta vjerujem? [V chyom moya vera]
1885.
O zivotu [Cem' ljudi zhive?]
1886.
Vlast tmine [Vlast' t'my, ili korok uviaz, vsei ptiche propast']
1887-1889.
Kreutzerova sonata [Kreutzerova sonata]                                                 
1889-1900.
Sotona [Djavol]
Uskrsnuce [Voskresenie]
1890-1898.
Otac Sergio [Otets Sergi]
1891.
Plodovi prosvjete [Plody prosvescenija]
1897.
Sto je umjetnost [Cto takoe iskusstvo]
1900.
Zivi les [Zivoj trup]
1903.
Poslije plesa [Posle bala]
1904.
Hadzi Murat [Hadzi Murat]
1908.
Ne mogu sutjeti! [Ne mogu molcat!]
O aneksiji Bosne i Hercegovine [Ob aneksii Bosni i Gercegoviny]