Smatra
se da je Jovan Dučić rođen 15.7.1872.god. u Trebinju.
Dučićev odlazak iz Bijeljine bio je ustvari, progon od strane austrougarske vlasti po nalogu kotarskog prestojnika Cernija, nakon što su u premetačini njegovog stana pronađene dvije pjesme inkriminisanog sadržaja: "Otadžbina" ("Ne trza te užas b'jede, nit' te trza užas rana/ Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom uspavana") i "Oj Bosno". Zbog njih Dučić biva stavljen pod istragu, a zatim, u maju 1894. godine, vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pjesnik nije mogao naći učiteljsku službu gotovo nigdje, pa se upošljava u manastirskoj školu u Žitomisliću.
Dučić je bio u progonstvu od 1894. do 1899. i sve to vrijeme su se on i Magdalena dopisivali. Jedan dio tih pisama je sačuvan, kao i pismo koje je Dučićev prijatelj i pjesnik Aleksa Šantić uputio Magdaleni 06.04.1901. god. moleći je da pomogne u prikupljanju pretplate za svoje "Pesme". Danas se to nalazi u vičnom vlasništvu Ljiljane Lukić, prof. u penziji. Profesorica Lukić navodi da je Dučić kratko stanovao u kući Magdalene Nikolić koja je stanovala sa sestrom. A poslije raskida sa Dučićem se zarekla da nikad više neće izaći iz kuće. "Kao kakva romaneska heroina živjela je od uspomena i jedine rećne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pjesama čovjeka koga je voljela", zaključuje profesorica Lukić. Dučićeva tajna vjerenica u amanet je ostavila da je nakon smrti na spomeniku uklešu slijedeće riječi, koje i danas stoje uklesane na bijeljinskom groblju:" Maga Nikolić Živanović, 1874-1957, sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića prvo nadahnuće".
1899. godine Jovan odlazi u Ženevu na studije gdje upisuje Filozofsko- sociološki fakultet, koji sam naziva "Fakultet literature". Često je boravio u Lazani, Parizu i Minhenu i to je period kad najintenzivnije uči. Tečno je govorio francuski, njemački i ruski jezik. Sedam godina kasnije 1906. godine po završetku fakulteta dolazi u Srbiju. Diplomatsku karijeru Dučić započinje 1907. godine u Ministarstvu inostranih djela Srbije. Ostatak života proveo je u Carigradu, Sofiji, Rimu, Atini, Madridu, Kairu, Bukureštu... U Kairu je bio 1926- 1927 godine, a potom je privremeno penzionisan
Godine
koje je proveo u tuđini, ma koliko interesantne bile, pobuđivale su u njemu
bolnu nostalgiju za zavičajem. Žudio je za Mostarom. Sam pjesnik o tome kaže,
u svom pismu Aleksi Šantiću 1922. godine, “ Mene je tuđina obeshrabrila,
ja sam se osjećao za svagda usamljen…Ovaj kratki dodir sa svojom grudom i
mojima, dao mi je novu ljubav za život i volju za rad”.
1937.
god. je postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu.
S obzirom da je u to vrijeme Dučić bio opunomoćeni ministar Kraljevine
Jugoslavije stigla mu je molba za pomoć u izgradnji doma za pjevačko društvo
“Srbadija” iz Bijeljine. Između ostalog u tom pismu stoji : ” Na prvom
mjestu, u ovome idealnom poslu, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi željelo
i da bi bilo sretno, ako vidi da vaš dom "Srbadije" bude sazidan i
nazvan-Zadužbina pjesnika Jovana Dučića-Srbadija”. Ministar Dučić je 06.
12. 1937. godine poslao prilog od 1000 dinara i molio da neizostavno nazovu svoj
dom imenom velikog pjesnika Filipa Višnjića njihovog najbližeg zemljaka.
Do prvog svjetskog
rata i između
dva rata vršio je razne funkcije ( ataše, sekretar poslanstva, konzul,
pripravnik poslova, ambasabor) po raznim evropskim prestonicama. Nakon izbijanja
drugog svjetskog rata i pada Jugoslavije prešao je u Ameriku.
Nostalgiju koju je osjećao za
zavičajem odražava se i u njegovim pjesmama. Zbog toga nije ni čudo što je
Dučić poklonio toliko darova svom Trebinju, što je taj veliki zatočenik želio
da u svoj grad iz čitavog svijeta donese što više ljepote, kao ni što je u
svojim testamentima zavještao da se sahrani u Trebinju.
Umro je 07. aprila 1943. godine u
Americi.
 |
 |
 |
 |
 |
 |