Pjesma mrtvih proletera

U našem kraju žita klasaju,rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka
večernja, sjetna,tijana,
a mi smo pali,druže
palo je žito,mlado,zeleno,proljetna žetva rana
maglene tuge ,uz šapat kiše,nad mrtvom pjesmom kruže.

 
Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se prestrojavamo,
drug je uz druga svog;
a njih je bilo....a njih je bilo –
deset na jednog.

 
Deset na jednog u kišnoj noći,a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri,na jednog –deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset!O, zar se i to može?
Da- mi smo proleteri!

 
Kad smo od kuće krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno šumore:
O, da l’ će da se vrate?
Čekaju starice majke,kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari
glasnik će od nas doći.

 
Doći će nova mladost,donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, od te smo pjesme počeli mi,kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata,djevojka dragog,
a tužna mati sina.

 
I dan će slave doći,pobjeda bit će naša,
nestaće divljih zvijeri,
s četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri.