10. decembar

DATUM DODJELE NOBELOVE NAGRADE ZA KNJIŽEVNOST IVI ANDRIĆU

Odlukom Švedske kraljevske akademije nauka 26.oktobra 1961 godine Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Prethodne, 1960. godine samo je jedan glas u Akademiji nedostajao da Andrić bude laureat ovog najvišeg svjetskog priznanja koje se dodjeljuje jednom piscu.Po riječima dr. Andreasa Esterlinga,člana Švedske akademije, nagrada je Andriću dodjeljena « kao majstoru pripovjedačke umjetnosti kojom je oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje ».

No,pisac je bio iznenađen ovom viješću. I dok su novinari već bili ispunili njegov stan, pod blicevima foto-aparata i reflektorima kamera, on je odmjerenim, tihim glasom rekao :
« Najiskrenije vam kažem, nisam ovo očekivao. Veoma sam uzbuđen i iznenađen. U prvom trenutku nisam poverovao da sam zaista dobio ovo visoko priznanje, visoko za mene i za jugoslovensku literaturu uopšte. Eto, bio sam u šetnji, pošao kući na ručak, a stigao na ovu svečanost … «

Supruga Milica Babić darovala je Andriću buket žutih hrizantema, a buket crvenih ruža predao mu je otpravnik poslova Švedske ambasade Rene Belding. Telefon u Andrićevom stanu nije prestajao zvoniti: prijatelji su čestitali piscu na nagradi, redakcije iz cijelog svijeta tražile su izjave, intervjue. Strpljivi Andrić je davao odgovore na francuskom, njemačkom, talijanskom i drugim jezicima. Stigao je telegram-čestitka od predsjednika Tita, a u štampi su objavljene izjave najpoznatijih javnih i kulturnih radnika.

U Klubu književnika u Beogradu Ivo Andrić je održao konferenciju za štampu na kojoj skromno izjavljuje :
« Znam da nagrada može pripasti samo jednom čoveku, i zato se osećam samo kao nosilac nagrade. A čast koju ona čini, proširujem na celu moju zemlju i na sve njene narode …»

Specijalnim avionom, ujutro 5. decembra, Andrić je sa suprugom i grupom novinara i snimatelja otputovao u Stockholm. 13 godina poslije, 1974. godine, pisac je o tome kazivao ovako :
« Nekim ljudima publicitet godi, ali mene i od same pomisli na to spopadne strah.Kad je 1961. godine trebalo da odem u Stockholm, ja sam bio posve propao.A i kako ne bih od onolike trke i novinara.Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj.
Ali, nisam u pitanju bio samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu.Videvši kako sam ubledeo, prijatelji su mi govorili : Ti kao da ideš u aps, a ne po Nobelovu nagradu ! «

U Stockholmu Andrića su srdačno dočekali predstavnici Jugoslovenske ambasade, kao i strani novinari. Na dan 10. decembra, u prepunoj Koncertnoj dvorani, u prisustvu švedskog kralja i kraljice, članova njihovog doma, predsjednika Vlade Erlandera i ostalih uglednih ličnosti, član Akademije dr.Esterling održao je sjajan govor o pripovjedačkoj umjetnosti Ive Andrića. Potom je dr Esterling pozvao pisca da iz ruku starog švedskog kralja Gustava Adolfa VI primi zlatnu medalju i povelju Nobelove nagrade sa čekom najveće književne nagrade svijeta. Pribran kao i uvijek, Andrić je odmjerenih koraka silazio stepenicama, i uz čestitke od švedskog kralja primio nagradu. Iste večeri, u Zlatnoj dvorani Gradske vijećnice, najavljen kraljevskim trubačima, na svečanom prijemu povodom dodjeljivanja Nobelove nagrade, Ivo Andrić je održao svoj najbolji govor posvećen književnom stvaranju. Ni ovog puta nije želio da govori o sebi nego je pročitao tekst O pričanju i priči uopšte, u kojem je, pored ostalog, rekao :
« Tako često tek iz reči dobrog pripovedača, saznajemo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo činiti, a šta ne.Možda je u tim pričama, usmenim i pismenim, i sadržana prava istina čovečanstva.I možda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne i saznati, smisao te istorije. »

Odmah posle aplauzom pozdravljenog Andrićevog govora na svečanom banketu, u jednom trenutku, bez ikakve prethodne najave, Švedski kraljevski orkestar je zasvirao instrumentalnu verziju tradicionalne bosanske kompozicije « Kad ja pođoh na Bembašu «, a sve prisutne zvanice su, kao po nekoj komandi ustale od svojih stolova i sa čašom u ruci nazdravile slavnom piscu. Neočekivanom melodijom i još više reakcijom zvanica, Andrić je bio iznenađen :
« Odmah mi je bilo jasno. Obazreh se oko sebe. Vidim, nazdravljaju, upravo meni. Pocrveneo sam i nespretno se odazvao… «

Nakon piščevog povratka iz Švedske, nastavljeno je slavlje. Književnik Žika Lazić bilježi :
 «To je bilo nešto neobično, veliko, neviđeno. Kao i kada je njegov vezir Dželaudin-paša doveo u Travnik slona. »

I u čitavom svijetu 1962. godine u čast Ive Andrića održavali su se svečani skupovi i akademije: u Parizu profesor Andre Vajan drži predavanje posvećeno ovom piscu, o kome u Minchenu doktorsku tezu objavljuje Regina Minde; povodom Andrićeve posjete Grčkoj, Atinska akademija nauka održava svečanu sjednicu; u Moskvi, u Domu prijateljstva, održava se svečana Akademija ; Univerzitet u Sarajevu proglašava ga za počasnog doktora ; predsjednik Tito odlikuje ga Ordenom Republike sa zlatnim vjencem… Unatoč velikim obavezama, Andrić se odaziva pozivu svojih zemljaka, pa posjećuje Travnik, Višegrad i Sarajevo, gdje je dočekivan sa velikim oduševljenjem i poštovanjem.

U pismu Savjetu za kulturu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine od 17.maja 1962. godine Ivo Andrić saopštava svoju odluku o namjeni novčanog iznosa Nobelove nagrade za književnost, sume od blizu 1 milion USD:
« Moja je želja da se ova sredstva upotrebe za unapređenje narodnih biblioteka u Bosni i Hercegovini. Određujući ovu opštu namenu pomenute sume ostavljam odboru Republičkog fonda za unapređivanje bibliotekarstva da ta sredstva utroši na način na koji smatra najcelishodnijim. «

Te godine, Andrić je najprije poklonio polovinu sume, a 14.aprila 1965.godine i drugi dio novca. Takođe, novac od Nagrade AVNOJ-a iz 1967.godine i Nagrade « 27. jul » iz 1970.godine, kao i od honorara dobivenih za prevode nekih knjiga u inostranstvu, Ivo Andrić poklanja u iste svrhe.

Osim pomenutog pisma, Andrić nije volio u javnosti govoriti o toj svojoj odluci.

Time je, u stvari , pisac utjelovio jedan svoj literarni moto:
 « Što se mene tiče, uvek sam uviđao koliko ima istine u onoj rečenici istočnjačke mudrosti koja glasi : “Čovek je dužan svom zavičaju”.

I uvek sam smatrao da je to jedini dug koji čovek ne oseća kao obavezu i koji od nas svako treba da plaća kako najbolje ume i koliko god može, iako sa stalnim osećanjem da ga potpuno i do kraja nikad neće odužiti. «

Napisano prema :
« Ivo Andrić « Kosta Dimitrijević, 1981.

<<back