Pjesnici o pjesniku

 

SA ALEKSOM ŠANTIĆEM                



Samog ko Mjesec sred noći ljetnje
Na starom mostu Aleksu sretnem

Sa sijedom sijenkom nad vječnom vodom
Traga za nikad rođenim rodom

Možda ni sebi priznati ne sm'je
Da je izrodio samo pjesme

A sve Emine Anke Zorke Tuge
Ljubiše drugi ljubile druge

Njemu od strasnih ljubavi osta
Da noću luta lukom mosta

I da se vrati mladićstvu tihom
Opet bi ljubavi ljubio stihom

Pale se pendžeri noć je sve plića
Bigliše bulbul u bašči Šantića

S Veleži ko s harfe kipti svanuće
Mrak drhti u oknu Šantića kuće.

Mišo Marić 1989.            

 

JOŠ MALO S ALEKSOM            



E moj Aleksa
Druže moj tužni
Kraj tvoje ljepote
Svi smo mi ružni

Da tebe nije
Ne bi ni znali
Kako smo krhki
Nježni i mali

Kako smo lažni
Sebični škrti
I mrtvi davno
Prije smrti

E moj Aleksa
Druže moj vrli
Umjesto tebe
Da mi smo
Umrli.

Mišo Marić 1986.                      

 

ALEKSA SE VRAĆA IZ RAJA       



Od zvijezda satkan,iz beskraja,
Aleksa se vraća iz raja.

Ima li ikog,u čase sretne,
s dobrom na licu, s dušom da sretne?

Hoce li iko, živ, mrtav, ko zna -
na Starom mostu da ga prepozna?

A voda žubori, mire jasmini,
gle, ono djevojče nalik Emini!

Izašle lijepe Anke i Zorke
s Neretvom neriječ da prozbore.

Prolazi Aleksa sav od svijetlosti -
a nikog svoga, Bože oprosti.

Samo pazimo, ko sjene crne,
nas nekoliko da ne posrne.

Pero Zubac 1980.                 

 

SMOKVA U RUŽI       



Aleksa navrati s večeri,
Bolešću skrhan,orono,
Romore mladi kesteni
I jeca zvono bono.

Na reč njegovu meku,
Svetozar uzvraća plaho,
Marić gleda u reku,
Ispija peti vlahov.

Krajičak meseca svetli
Tanak ko ljuta čakija,
Skoro će prvi petli,
Miriše mehka rakija.

Pod smokvom na terasi
Mostarskog hotela RUŽE
Pesnici čekaju zoru,
Ne piju,samo se druže.

Čuje se izdaleka
Tanana pesma nečija,
Na stolu rakija meka
Svetla ko duša dečija.

Pero Zubac       

<<povratak na početnu stranu>>