NA DRINI ĆUPRIJA- ANDRIĆEVA ZADUŽBINA
1.Život- neshvatljivo čudo
Roman Na Drini ćuprija, uzet u cjelini, ispunjen je pričama o svakojakom "kvaru", o smrti i stradanjima, kojima ništa ne može da se odupre, a kojima burna balkanska istorija obasipa Andrićevu kasabu razastrtu oko starog a vječno lijepog mosta. Već od četvrtog poglavlja, u kojem je izloženo dovršavanje mosta, u svim narednim dijelovima romana- kroz priče o velikom povodnju potkraj 18-og vijeka, o surovim turskim represalijama pod čardakom podignutim nasred mosta u vrijeme srpskog ustanka, o dolasku austrijske okupatorske vojske, o različitim danima i poslovima kasablija- ponavlja se slika mosta od bijelog kamena i na jedanaest lukova, njegovih "glatkih i savršenih svodova", koji iznad svega svjedoči da je "život neshvatljivo čudo, ser se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija". Oko mosta i na njegovom središtu, na Kapiji, dešavaju se sve važnije stvari u istoriji kasabe, pa su i životi ljudi u njoj višestruko utkani u istoriju mosta. Lik neuništive i prelijepe Mehmed-pašine zadužbine u potpunosti, ne samo u smislu dužine svog trajanja, natkriljuje bilo koji drugi lik u Andrićevom romanu, bilo iz svijeta prirodnih pojava, bilo iz ljudske istorije. Ovim, roman samo potvrđuje svoj naslov koji jasno kaže da će riječ biti o jednoj građevini. Međutim, priroda Andrićevog interesovanja za istoriju ove građevine bila je u prvim izdanjima knjige takođe jasno označena- u tim prvim izdanjima Na Drini ćuprija nosila je karakterističan podnaslov: "Višegradska hronika".
2.Traženje smisla u istoriji
Nema sumnje da priče, legende, bajke, mitski i arhetipski likovi predstavljaju za Ivu Andrića kao pisca istorijskog romana hronike nezamjenljiv i dragocjen repertoar umjetničkih sredstava kojima se može pokušati da savlada "krvnik"- istorija, istorija zajednice kao i sudbina pojedinca. Međutim, priča- hronika o nastanku i trinaestogodišnjem trajanju mosta na Drini nije takva da bismo mirne duše mogli reći da je sva satkana od legende, predanja i bajke. Naprotiv, Andrić je pisac realista i njegov roman je značajno obilježen izvjesnim upornim suprotstavljanjem onoga što je kolektivna mašta isprela o građenju mosta i raznim kasablijskim sudbinama vezanim za njegovo postojanje. Tako je, legendi o vilama koje ometaju gradnju i "ne daju mosta reci" stavljena nasuprot priča o neuglednom seljaku Radisavu, istinskom neprijatelju Turaka- priča koja je zapravo hroničarski izvještaj, surov u naturalistički ogoljenim podrobnostima, o tome kako je Radisav uhvaćen- nabijen na kolac; priči o legendarnom uziđivanju u most blizanaca Stoje i Ostoje suprostavljena je realistička epizoda o suludoj nesrećnici Ilinki.
3.Skrivena autobiografija
I tako se Andrićeva hronika približava kraju na kojem će se pokazati doba piščeve mladosti uz jedva nagovještenu autobiografsku notu u pojačanoj emotivnosti iskaza i karakterizacija. Mladalački zanosi koje je možda pisac dijelio sa svojim vršnjacima na Kapiji višegradskog mosta uoči Prvog svjetskog rata prikazani su kao vizije "pobunjenih anđela"- to su vizije mladića koji na kraju jedne epohe robovanja sanjaju svoj plemenit ali već tragikom obilježen san o nacionalnom preporodu i ujedinjenju. Sve će ih, kao i samog Ivu Andrića, prekinuti okrutna istorija, hapšenja i internacije i krvavi rat, kao što če i stari bijeli most u slici koja ponavlja strašni i zloslutni Alihodžin san iz jednog starijeg trenutka u romanu ostati po sredini prekinut. "Most usred višegradskog predjela, sa mnogim obilježjima mitskog središta svijeta, ima naročito dejstvo na djeci, i baš na dječake koji oko mosta love ribu i golubove".
|
|
|
|
|
|