Istorija i legenda u romanu „Na Drini ćuprija“

„Na Drini ćuprija“ je djelo koje obiluje kako istorijskim tako i legendarnim motivima. Istorijska podloga prati čitavu knjigu kroz priče običnog svijeta. Na primjeru pojedinaca prikazan nam je kolektivni plan – istorijske prilike, ali i način života, psihološka karakterizacija likova i odnos između istih. Dok su fragmenti sa legendama ubačeni na pojedinim dijelovima knjige, prvenstveno na početku te predstavljaju kao neki mali uvod u čitavu priču. Možda je Andrić smatrao da ne treba čitalačkoj masi odmah staviti na raspolaganje činjenice iz istorije, već da polako uvodi i najavljuje osnovnu podlogu romana kroz svima dobro poznate i bliske legende.

Već na samom početku javlja se legenda o samom zidanju mosta. Ako napravimo paralelu sa srpskom narodnom pjesmom, primjetićemo veliku podudarnost. Naime, pjesma iz Pretkosovskog ciklusa „Zidanje Skadra“ u potpunosti se zasniva na legendi o vili, neimaru i bratu i sestri. No, opet dolazi do promjene i u samoj legendi. Kao da se i centralna priča prenosila sa koljena na koljeno te je propatila izmjene.

Imena djece Stoja i Ostoja (u pjesmi „Zidanje Skadra“ to su Stoja i Stojan) su malo promjenjena, vjerovatno da bi se drugo ime prilagodilo tadašnjim prilikama. Rade neimar, takođe jedan od legendarnih svemoćnih graditelja, rješava problem stavljajući djecu „pod kamen“, ali Rade neimar iz narodne pjesme ne nalazi dva slična imena, brata i sestricu, već u grad ugrađuje jednu od žena Mrnjavčevića. Naravno, zbog ove male ali snažne izmjene, i kraj legende mora da pretrpi određene promjene. Otvori na kamenu se ostavljaju, samo Andrić ostavlja dva otvora da majka može dojiti djecu, dok neimar ostavlja otvore na dojkama da mlada Gojkovica može dojiti sina i otvore na očima da ga može gledati.

Sama narodna pjesma nema preveliku povezanost sa istorijom, osim imena Vukašina i Uglješe Mrnjavčević (Gojko nije poznat). Skadar je izgrađen još u III vijeku te definitivno nema nikakve veze sa gore pomenutim ličnostima. Dakle, u pitanju je neka viša simbolika sastavljanja ove legende, koja će se kasnije provlačiti i vezati za mnoge velike građevine: ništa ne može da nastane bez mnogo ulaganja i velike žrtve, kako psihičke tako i fizičke.

Druga legenda koja se pominje je priča o crnom Arapinu koji živi u jednoj mračnoj dvorani. Naravno, svaka veća građevina takođe nosi i jednu priču ovog kova koju smisle majke kada pokleknu pod teretom nestašne djece. Doduše, ne smijem griješiti dušu, jedan Arapin je umro tokom zidanja mosta – pomoćnik majstor Antonija iz Dalmacije. Ali ipak jedna smrt nije isto kao i priča o živom biću sa primjesama misticizma i fantazije. Dječiji um ne reaguje isto na ta dva pojma, samim tim što mu pojam smrti još nije u potpunosti bistar, a tajanstvenost i legenda ostavljaju određenu dozu straha u svakom biću, te samim tim postaju dobrodošle u svakodnevnim razgovorima.

Naredna legenda je o tragovima u krečnjaku. U tadašnjim vremenskim prilikama, svaki um je sebi podsvjesno stvarao idola, tj. zvijezdu vodilju. Svaki dječak je imao ideal velikog junaka, kao što današnji dječaci svoje junake vide u fudbalskim igračima. Naravno, zbog raskola između naroda, postojale su dvije verzije ove priče. U stvari, svako je osnovnu legendu prilagođavao sebi i svojim prilikama, oblikujući je dok se nalazila baš na njegovim koljenima. Tako srpska djeca smatraju da je to bio Kraljević Marko koji je na svom vrlom atu Šarcu preskočio rijeku. Dok turska djeca ne žele ni čuti za tu verziju priče, i drže se svog Alije Đerzeleza i krilate bedevije.

Naravno, da posvjedoči dosadašnjoj priči o legendarnim junacima o kojima se priča sa strahopoštovanjem, može i iduća legenda: Radisavljev grob. Prema priči to je silan junak koji se svim silama trudio da onemogući izgradnju ćuprije, te da su ga jedva na spavanju, i to uz pomoć prevare, savladali. Naravno, kontura turske verzije priče je ista, sa primjetnim promjenama. Naravno, ne radi se o nekom srpskom momku već o šehitu Turhaniji koji je branio prelaz preko Drine.

Andrić se već u drugom poglavlju romana vraća na sve ove legende, naravno sa istorijsko-realne tačke gledišta. Iako i u toj retrospekciji ne mora značiti da je sve istorijsko potkrepljeno. Tačno je da je most izgrađen po nalogu Mehmed paše Sokolovića, ali kako su ga gradili i ko tačno, ne može se provjeriti. Tako da drugo poglavlje predstavlja Andrićev istorijski splet. Moramo razlikovati tu istoriju od stvarne istorije koja se prožima kroz čitav roman samo u naznakama vremenskih perioda i prilika. U jedanaestom poglavlju tačno je da su se doseljavali Poljaci, Hrvati. Mađari itd., istorija potvrđuje i okupaciju, i ustanke i bune. Ali opet napominjem, moramo razlikovati tri vrste pripovjedanja: mitološko-legendarno, Andrićevo istorijsko i stvarno istorijsko.

<<