Paralela: Biografija P. Kočića i njegova pjesma u prozi „Slobodi“

Petar Kočić je istaknuti pisac i politički tribun bosanskih seljačkih masa, kako kaže sam Branko Milanović. U svojim političkim akcijama i književnim djelima izražavao je prkos i bunt sugrađana. Tokom čitavog svog ne baš tako dugog života, vodio je borbu s vlašću. Već sa svojih četrnaest godina (1891.), zapao je u probleme u gimnaziji zbog javnih ispada protiv vlasti, te ne samo što je bio isključen iz škole već su ga protjerali i iz Sarajeva. Deset godina kasnije Kočić stupa na političku pozornicu i govori protiv novinara iz Austro-Ugarske koji su se zalagali za pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Istoričari novijeg doba su u tom gestu prepoznali znakove novih političkih snaga koje dolaze.

Veoma bitno je istaći njegov nadasve značajan rad u časopisima. Tako je tokom rada u bečkom akademskom listu „Zora“ stekao glas veoma aktivnog borca za oslobođenje od Austro-Ugarske vlasti. 1905. godine je bio zaposlen kao nastavnik srpskog jezika i književnosti u Skoplju, ali zbog jednog dopisa u „Politici“ o odnosu crkvenih velikodostojnika prema sirotinji (Jedna famozna svadba; Politika; 1905. br. 547 od 22. jula), biva premješten u Sarajevo. Njegove pokušaje oformljenja satiričnog lista „Jazavac“, uključenja u rad novopokrenutog glasnika „Prosvjeta“, i kratkotrajno uredništvo časopisa „Otadžbina“ takođe treba istaći kao značajne aktivnosti u „oslobodilačkoj borbi“, da je tako nazovemo. Početkom 1906. godine on zahtjeva veću slobodu štampe, a već u maju te iste godine navodi omladinu na borbu za nacionalno oslobođenje.

Globalno gledajući, čitav njegov život svodio se na borbu za oslobođenje, političko ili književno, te samim tim možemo da izvedemo motiv pisanja djela „Slobodi“. Kao da je čitav svoj život, sve svoje ideale i maštanja protkao kroz ovu pjesmu u prozi, dajući joj pri tome određenu dozu ličnog. On slobodu poredi sa čistom i svijetlom ženom, kao simbolom nevinosti i nedostižnosti. Taj motiv možda ima i dublje korjene - kao majka koje se ne sjeća a koju vjerovatno idealizuje, ili kao njegova višegodišnja ljubav Milka Vukmanović.

Kočić slobodu priziva, ili bolje rečeno moli da konačno zahvati i zemlju njegovu i napaćeni narod koji tu živi. Naziva je „o Bezgranična, o Beskrajna, i Beskonačna“, gdje u potpunosti možemo da vidimo koliki je značaj ona predstavljala za njega. Piše o njoj sa velikim početnim slovom, čime je poredi sa nečim božanstvenim, a samim tim i savršenim. Djelo kulminira riječima: „sve je bez Tebe ništa - ništa je s Tobom sve!“. Ptica u zlatnom kavezu će biti mnogo nesrećnija od one na ogoljeloj grani. Jednostavno poređenje, a tako istinito i efikasno. Govori da bi narodi podivljali bez nje, što još više pridaje značaja njegovoj sputanosti. Dobro znamo da smo svi nemirni kada smo dugo u „zatvorenom“ prostoru, psihičkom ili fizičkom.

Možemo čak da govorimo i o njegovoj „vječito uzbunjenoj krvi, koju mu balkanski hajduci, preci njegovi, u baštinu daše“. Jednim dijelom osjeća ponos zato što korača takvim stopama po surovoj stazi svoga života, a drugim možda pravda svoje postupke. Kao da želi reći da nije on kriv zbog svoje buntovničke krvi.

<<