Tin Ujević: Svakidašnja jadikovka

 

 

„Svakidašnja jadikovka“ je pjesma napisana za vrijeme Ujevićevog boravka u Parizu, kada je bio potišten ratnim dešavanjima u otadžbini, te su samim tim u njemu vladala tužna i melanholična osjećanja. Pjesmu naravno možemo da posmatramo na proširenom planu, obuhvatajući sa tim sva vremenska razdoblja i sve nepogode. Uvijek su postojali neshvaćeni pjesnici koji su patili zbog izvjesnih dešavanja. I oni su uvijek nosioci patnje i stranadanja na svojim nejakim plećima. Ujević svoju pjesmu, kao pomoćno sredstvo opstanka pjesnika, poredi sa lomačom i kaže da ga nešto nagoni da je izgovori. Taj nagon su same loše prilike ako uzmemo u obzir pređašnju rečenicu gdje pominjem da su pjesme pjesnikov život i poseban svijet u koji mogu da se privremeno sklone kada su spoljne prilike loše.

 

Sada se možemo osvrnuti na četvoročlanu strukturu pjesme: uvod i tri obraćanja Bogu. U samom uvodu Ujević opisuje ratne prilike pomiješane sa svojim osjećajima. U prvom obraćanju Bogu on kao da moli za milost navodeći Isusa kao primjer velikog stradanja. Poziva se na obećanja koja mu je Bog dao, i koja se vjerovatno odnose na samo ratno stanje. Hrist predstavlja paćenika koji je stradao da okaje grijehe naroda. Pjesnik kao da moli Boga da se osvrne na to i da shvati da se dosta žrtvovalo i okajavalo i da bi trebao ponovo da vlada mir. U tom čitavom dijelu on opisuje stradanje Hristovo kao da želi što više pojačati osjećaje i kod Boga i kod čitaoca. U drugom obraćanju Bogu, Ujević zaziva pjesmu i poredi je sa Božijom riječi. Na ovo sam se osvrnula u prethodnom pasusu poredeći pjesmu sa pjesnikovim životom. Još je značajno pomenuti veoma snažne riječi koje se odnose na samu pjesmu a vezane su za vatru. Pjesnik izgara od želje da stvori svoj svijet u koji će da se sakrije privremeno. Gori u plamenu da ostvari koliki toliki spas. U trećem dijelu Ujević opet moli za spas. Kao da u ovom fragmentu spaja djelimično prvi i drugi dio. Traži spas i pjesmu. Traži spas u pjesmi.

 

 

<<