Ekspoze: Zbirka Desanke Maksimović „Tražim pomilovanje“

„Tražim pomilovanje“, zbirka pjesama objavljena 1964. godine koja sadrži 66 pjesama smatra se za prekretnicom u stvaralaštvu Desanke Maksimović. Sve pjesme se temelje na emotivnom planu, samo što razliku vidimo u njihovom oslikavanju. U ranom periodu nam je predočen sentimentalizam mlade djevojačke ljubavi, dok se u zbirci „Tražim pomilovanje“ otkriva odnos čovjeka i istorije, te epohe. Molba se ne upućuje nekim višim ličnostima - to je jednostavna riječ pjesnika prepuna nade i razumijevanja. Pomilovanje se ne traži za pojedine, subjektivnom metodom odabrane, već za sve. Snaga tihe molitve pojačana je kontrastom Zakona kao svetinje u jednom svjetlu sagledane. Stihovi obiluju plemenitosti dok pjesnikinja traži oprost za nesavršene ljude, čak i od cara koji je sam takav i koji zapravo nema mogućnost opraštanja.

Car Dušan sam kaže:

„i mada vladam po milosti Boga,
nisam Bog da praštam.”

Osnovna misao ove zbirke potpuno nas obuzima i veže naša osjećanja čvrsto za tematiku. Navodi na razmišljanje i nužnost istine kroz pjesničku nevinost raste. Izranja iz podsvjesti kolektivnog.

Zbirka obiluje redom i određenim mirom. Izostaje unutrašnja borba koju pjesnik vodi sa sobom, čiji motiv često vidimo kod savremenih pisaca. Desanka Maksimović se vodi povjerenjem u intelektualnu komponentu Crkve koja je odigrala značajnu ulogu, čak možemo reći i dominirala, istorijom njenog naroda. Ona nema potrebu da se bori i traži pjesnički smisao. Borba dovodi do nesređenog stanja, a u ovoj zbirci baš vidimo obrnuto - sve je jasno: čovjek, njegova priroda, svijet, okruženje. Pa i moralni padovi i usponi. Apsolutno sve je podložno redu i sređenosti.

Značajnu napomenu o ovoj zbirci izriče i Jerej Atanasije poslije osvrta na pjesmu „O oborenoj crkvi”, o knjizi „Tražim pomilovanje” izriče slijedeću sintetičku ocjenu:

„Ovo je religiozna poezija, ali ona koja nas ne primorava intelektualnim pozivom da verujemo, već se lako i nežno, blagodetno, naglašava i svojom emotivnošću, zaista blagom i nežnom, punom jedne prefinjenosti, upućujući nas na svu vrednost jednog intelektualnog stava koji je dominirao našim društvom u punoj svojoj snazi od vremena Sv. Save.”

Po mom skromnom mišljenju, ova teza je najznačajnija u čitavoj zbirci. Potrebno je mnogo snage i volje za ostvarenje jedne komponente kao što je ova. Teško je odmjeriti riječi i nekoga ne ubjeđivati u nešto. Teško je distancirati se od primoravanja i pozivanja. I baš ovo čini njen opus savršenim.

Kao što Vuk Krnjević objašnjava, Desanka Maksimović se sa saučešćem osobe iz drugog svijeta odnosi prema moralnom kodeksu prošlosti. Sam odnos je zasnovan na lirskim elementima, ali njen rad se odvija u dva pravca. Prvi parafrazirajući dijelove Zakonika stvara pjesničke slike, zadržavajući norme i smisao, dok drugi predstavlja samu lirsku diskusiju sa Zakonikom. Ova dva toka se međusobno smjenjuju i prepliću čineći nesumnjivo fantastičnu kompoziciju u kojoj čitalac ima priliku spoznati odnos naše nacionalne istorije i tradicije.

<<