To su te žene koje imaju u najvećoj mjeri razvijeno, kao urođeno, osjećanje za bije i sklad boja. One, kao biljke, govore i žive bojama. Oko takvih žena boje prosto pjevaju, ali nečujno tiho i tako skladno da je to više kao dio vasionske harmonije, sveden na mjeru ženskog bića i moć naših ljudskih čula. Takve žene kao da izvlače iz prirode nove boje i stvaraju između njih nove odnose i prelive. U stvari, one ih samo otkrivaju našim očima, koje inače ne bi umjele da ih vide. Polagano i mirno, a nepogrešno kao priroda sama one šire oko sebe, već prema godinama starosti i mogućnostima i prilikama u kojima se kreću, svoje boje, kao da je to sve što imaju da kažu drugima o sebi.
                                                                                                                                                 (Žena na kamenu)

Na svašta se moglo pomisliti prije nego li na tako čudesnu građevinu u rastrganu i pustu kraju. Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapjenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak lebdeći nad ponorom.

        Ispod luka se vidjelo u dnu vidika, parče modre Drine, a duboko pod njim je grgoljila zapjenjena i ukroćena Žepa. Dugo oči nisu mogle da se priviknu na taj luk smišljenih i tankih linija, koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj oštri mrki krš, pun kukurovine i pavite, i da će prvom prilikom nastaviti let i iščeznuti.

(Most naŽepi)

Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i velikim poljima nesanice. Ali tu se i sve rješava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena.

Između nas je uvjek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se zaista nikad, nikad više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je to najprirodnija stvar na svijetu i kao da će dovjeka i bez promjene biti tu.
                                                                                                                                             (Jelena, žena koje nema)

Kao fizičku nelagodnost negdje u sebi - crnu prugu koja s vremena na vrijeme, za sekundu - dvije presječe grudi na dvoje i zaboli silno - dječak je ponio sjećanje na to mjesto.

        U jednom od takvih trenutaka, on je došao na misao da bi se oslobodio od nelagodnosti kad bi zbrisao onu skelu na dalekoj Drini, kod koje se bjeda i svaka nezgoda kupe i talože bez prestanka, time što bi premostio strme obale i zlu vodu među njima, sastavio dva kraja druma koji je tu prekinut i tako zauvjek i sigurno vezao Bosnu sa Istokom, mjesto svoga porjekla sa mjestima svoga života.
                                                                                                                                             (Na Drini ćuprija)

<<povratak