Romani
Na Drini cuprija
S
lika društva, datog u istorijskom preseku, u romanu „Na Drini cuprija“ toliko
Travniča hronika
U
Travnickoj hronici sudarila su se cetiri sveta, razlicita po veri, kulturi, istoriji, obicajima. Emisari zapadnih i istocnih svetova našli su se na prostoru Bosne sa namerom da nikada i ne pokušaju da se približe i razumeju. Najbliži saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i stanovnici tamnog bosanskog vilajeta, Davna, Rota, turski cehaja, teftedar Baki, kao i travnicke kasablije, u neprestanim su medusobnim sukobima i stalno iskazuju mracne ljudske nagone. Cak i ako neki od pripadnika tih toliko razlicitih kulturnih krugova pokuša da pomiri suprotnosti sa kojima se suocava, odmah mu, kao po nekom pravilu, zapreti opasnost uništenja. To se, na primer, dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafnicu.Na nesrecu, jedino zajednicko svojstvo u razlicitosti tih civilizacija jeste nepoštovanje coveka, suštinsko nepoštovanje ljudskog dostojanstva. Na to je pripovedac ukazao kroz neizgovorenu recenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za
odlazak iz Bosne. Cutljivi travnicki trgovac želeo je da se zahvali francuskom diplomati na pažnji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikada do tada nisu doživeli: „Prizivali ste nas kao ljude, ne izdvajajuci nas od ostalih“, ali zbunjen ne uspeva to da izgovori
Gospodjica
Iako je objavljen iste godine (1945) kad i Na
Drini cuprija i Travnicka
hronika,
roman Gospodica nema karakteristike romana-hronike
sastavljenog iz niza odvojenih proznih struktura, bez jasno definisanog glavnog
junaka, vec je koncipiran kao romaneskna struktura u kojoj središnju ulogu ima
jedan lik. Medutim, ni ovde, kao ni u višegradskoj i travnickoj hronici, nece
biti pripovedanja u ja-formi, vec je rec o prividno neutralnom pripovedacevom
glasu u trecem licu, koji se, tokom veceg dela romana drži
tacke gledišta vrlo bliske vizuri glavnog lika - Rajke Radakovic. Ovaj
pripovedacev glas povremeno se udaljava od „središta svesti“ centralne
junakinje, i to uvek onda kada citaoca treba uputiti u pojedinosti vezane za
sudbine drugih likova koji se u romanu javljaju
Prokleta Avlija
Kratki roman „Prokleta avlija“, cije pisanje je Andric zapoceo izmedu dva
svetska rata, a dovršio ga i objavio 1954. godine, smatra se pišcevim
remek-delom. Komponovan je narativnim postupkom „upricavanja price“ (prstenasta,
okvirna strktura). Ima više pripovedaca koji jedan od drugoga preuzimaju
kazivacku poziciju. Pripovedanje u ovom romanu može se predstaviti i slikom
koncentricnih krugova koji se skupljaju do samog jezgra price.
Kao i svi drugi Andricevi romani, izuzimajuci „Gospodicu“
, i Prokleta avlija okrenuta je istoriji, ali na drukciji nacin od višegradske, travnicke i sarajevske hronike. Roman je ispripovedan smirenim, nepristrasnim tonom, kojim se odmereno i sugestivno teži objektivizaciji, kako je to kod Andrica vec obicaj i pravilo.
Omerpasa Latas
Posthumno
objavljen roman (1977) koji je od prvobitno zamišljene hronike o Sarajevu,
postao roman o jednoj licnosti. To je Omerpaša Latas, poturceni Srbin Mico Latas
iz Janje Gore, koji je u Carigradu dospeo do najvišeg položaja.
Rukopis ovoga romana ostao je u Andricevoj zaostavštini, ali pisac nije naznacio redosled poglavlja, te su priredivaci, od zasebnih prica, rukovodeci se hronološkim nacelom kada je rec o istorijskom sloju grade i unutrašnjom logikom psihološkog razvoja likova, sastavili proznu celinu. Ovo delo nije završeno kao roman, ali je celovito i zaokruženo kao romansijerska zamisao o gradu koji je, poput Travnika, scena za odigravanje ljudske drame. U jednom od tragicnih trenutaka sarajevske istorije, grad je piscu poslužio kao simbolicni dekor na cijem fonu ce se razvijati album ljudskih sudbina. U jednom delu ovako rekonstruisanoga romana prati se dolazak Omerpaše u Sarajevo, njegov rad na prenošenju centra moci iz Travnika u Sarajevo i sredivanju prilika u zemlji. Drugi deo predocava njegov intimni život, a u trecem je rec o konzulu Atanackovicu koji u novu prestonicu dolazi u leto 1850. godine. Prica o Omerpaši, njegovoj porodici, prijateljima i neprijateljima, cita se kao daleki patinirani album velikog slikara, na kome su prikazani ljudski odnosi i život u jednom dalekom vremenu.
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |