"Proces"

U romanu Proces ceškog pisca njemackog književnog izražaja Franca Kafke, protiv Jozefa K., obicnog bankarskog službenika, pokrenut je sudski proces od strane nevidljivog suda, bezimene sudske mašinerije isprogramirane do krajnjih tancina. Sam Jozef K. zatecen je u rano jutro, u krevetu u svojoj sobi, zbunjen i bijesan na takvo ponašanje ljudi koji su ga „uhapsili“, a on ne zna „ko su, o cemu govore, niti kojoj vlasti pripadaju“.

Jozef K. ne zna šta tacno stoji u toj „samozvanoj„ optužnici koja je realno apsolutno nedokaziva, ali je cinjenicki jasno da je on kriv. Ako cuti, priznao je krivicu, ako se brani, on ju je pravno i dokazao.

Na samom pocetku romana može se primijetiti o kakvoj je mašineriji rijec, sa kim Jozef K. ima posla i kao da se vec od samog pocetka naslucuje da ce sve što uradi biti samo novi koraci njegove sopstvene propasti, još dublje iskopana njegova sopstvena raka. Sve što radi Jozef K. jeste potraga za nevidljivim demonima koji ga gone iz njemu nepoznatih razloga, neprekidno preispitivanje po njemu sasvim ispravnih sopstvenih odluka, „gubljenje u lavirintu stepeništa, zagušljivih tavana i mracnih hodnika“.

U romanu se otkriva priroda sudske organizacije, u razgovorima sa advokatom, Leni, trgovcem Blokom, soboslikarem Titorelijem..., saznaje se koliko su nedostupna i zapecacena vrata zakona, koliko su ona teško zabravljena za one koji žele prodrijeti unutra. Dok Jozef K. traži sobu za saslušanje, stice se utisak kao da ta soba i ne postoji u realnom svijetu, vec samo za one koji je traže, nju vide samo oni „cija krivica privuce zakon“. Kao što u Geteovom „Faustu“ i drugim romanima koji obraduju temu trgovine s davolom, Mefista vidi samo onaj koji je dušu svoju predao kandžama njegovim, tako i sobu za saslušanje vidi samo onaj na cijim se ledima i ramenima nalaze kandže zakona. Zakon je nevidljiv dok ga ne dodirnemo, Mefisto je nevidljiv dok ga ne pozovemo. Kao da je rijec o nekim pararalnim svjetovima - svijetu obicnih ljudi sa logicnim uzrocno-posljedicnim vezama i jednom drugom - nelogicnom svijetu sa sjenkama nad glavama obicnih ljudi. Suština je nedokuciva, kud god se Jozef K. okrenuo, koga god je pogledao ili sa kim god da je razgovarao, od obicnog gradanina, preko stražara do advokata i nadriadvokata, viših i nižih cinovnika, nad svima je bila nagnuta ta nevidljiva sjenka, koja u svakom trenutku može bilo koga od njih, sasvim slucajno izabranog, progutati, tj. primiti u sebe, izbrisati pravno ili biološki sa lica zemlje, a ona ista sve je jaca od novih sudskih slucajeva, novi procesi njena su hrana - ona živi od žrtava „pravne“ države. Odbrana je nemoguca u istoj mjeri koliko je i moguca, K.-ov proces stoji dobro isto toliko koliko istovremeno i stoji loše.

Sve je nedostupno i nedostižno, pa cak i advokatove pribilješke o K.-ovom sopstvenom procesu. Nekoliko puta u romanu je Jozefu K. pokazana fioka u kojoj se nalazi nešto što bi trebalo opravdati tvrdnje njegovih sagovornika, ali njihova unutrašnjost za njega je morala ostati tajna. K.-u ostaje samo da vjeruje tim rijecima. Sve su, dakle, tajne, cak i ono što je na njegovoj strani, ono što treba da mu posluži u svrhu njegove odbrane, ono sa cim bi morao da se do tancina upozna, da bi se adekvatno i kvalitetno mogao braniti. Kao iz Titorelijeve price: „Sudski predmeti su tajna za niže cinovnike. Cesto se pojavljuju u njihovom vidokrugu, a da ovi ne znaju odakle su došli, idu dalje, a da ovi ne znaju kuda“. Sve tajna do tajne - jedan advokat do drugog, jedan stražar uza drugog, jedan sudija iznad drugog - kako li se samo bespomocno osjeca seljak iz price zatvorskog kapelana pred vratima zakona u jednoj takvoj tajanstvenoj mašineriji?!?

Ova prica iz pretposljednjeg poglavlja romana, puna je simbola koji govore o nedokucivosti zakonskih pravila i normi. Ulaz nije nemoguc, ali se ne može uci, jer iza jednog stražara uvijek je drugi, iza drugog treci i tako sve u nedogled, bez imalo praznine. „Hijerarhija ne podnosi prazninu,...to je metafizicka piramida kojoj nedostaje najgornji kamen,...ona seže u onostranost, u svijet po sebi“. Kako je stražar drugih vrata došao do svog radnog mjesta, ako ne kroz prva ili treca vrata? Stice se utisak da stražar sa drugih vrata nikada nije prošao kroz prva, treci stražar kroz prva i druga, stražar ovih prvih svakako ne zna za ona iza njegovih. Jer stražari su srasli sa tim vratima, vrata i stražar su mrtva cjelina, nastaju i nestaju u istom trenu. Mrtva cjelina je bila i figura koju su obrazovali K. i dvojica egzekutora njegove presude. K. je od trenutka presude postao objekat sistema, države, obican predmet - postao je nešto slicno vratima na ulazu u zakon. U prici se saznaje da je seljak ogromni niz godina cekao pred vratima, pokušavajuci da ude na razne nacine, da je pred tim vratima ostario, na koncu i izdahnuo. A stražar je ostao isto tako mlad kao i kada je seljak došao, sa istom životnom energijom, istom predanošcu da služi i brani.

Anegdota o stražaru i seljaku, nalazi se, prema rijecima zatvorskog kapelana, u uvodnom slovu zakona K.-ove države. Pravno gledano najsavršenija, svakako najcešce imitirana savremena americka demokratija, isto tako u ustavnoj preambuli istice da je „za svakog radnog amerikanca zagarantovana srecna buducnost“. Ali, sa svih strana nailazimo na iste pravnicke nedoumice. Kakav treba biti neko ko je radan, kako treba da izgleda srecna buducnost i ko postavlja standarde marljivosti i srecne buducnosti?

Kad bi stražar prvih vrata znao šta seljaka ocekuje kod drugih vrata ili pak samo to koliko vrata ukupno ima, onda on ne bi bio dobar stražar. Znanje je škodljivo. „Znanje, otvorenost, ili ma koji oblik javnog mišljenja i djelovanja demistikuje birokratiju i ona u tome vidi akt tudosti, neprijateljstva“. Oni koji žele da saznaju, koji su otvoreni uticajima, na lošem su glasu. Jer, birokratiji je potrebna samo jedna glava, svako zna po malo, niko ne zna sve, djelimicno znanje je prava blaženost. Takva filozofija imala je kroz istoriju svojih hiljadu lica i nalicja. Gotovo da ni dan danas nema politicke partije u kojoj stranacki portparol, kao covjek koji je zadužen da se stavi na raspolaganje javnom mnjenju za sva moguca pitanja, zna deseti dio odgovora na ta pitanja. Njegov je posao da bude mlad, lijep i da ne zna, ili da djelimicno zna.

Kafka je u romanu pokazao kako je državna hijerarhija samo naizgled raznobojna i razgranata, dok je u suštini zapecaceno istovjetna. Na pocetku romana Jozef K. je osokoljen što u sobi za saslušanja postoje izvjesne pristalice njegove borbe za nezavisnu individuu i on, ne oskrnavljen slutnjama i strahovima koje tek u poodmaklom dijelu romana pocinje osjecati, sa velikim žarom govori o svojoj stvari, nokautira bez izuzetka sve stavke koje mu se stavljaju kao teret krivice. Nije tražio aplauz, bilo mu je dovoljno da bilo koga svojim govorom pridobije, da javnost postaje svjesna njegovih rijeci. No, saznaje se da je, u stvari, rijec o velikoj podvali: „Ispod brada prividnih suprostavljenih stranaka svjetlucale su na kragnama kaputa znacke razlicite boje i velicine. Dokle je pogled dopirao, svi su imali iste znacke. Svi su bili istomišljenici, te prividne stranke s desna i s lijeva, i, kad se K. naglo okrenuo, ugledao je istu znacku i na kragni istražnog sudije...“. Sve je prividno, ništa nije onako kao izgleda. Kao u komicnom pozorištu, ljudi se dijele na lijeve i desne, konzervativne i napredne, a svi su u službi iste organizacije, govore i misle istim jezikom, cak i primaju novac iz zajednicke kase.

Podjela dužnosti je jasna do tancina. Svako u K-ovoj državi ima svoje zaduženje. Obican covjek je dužan da ne bude kriv ili, ako vec jeste, ne pita za razloge krivice vec da se pomiri sa stanjem stvari, svaki od gospode iz sobe za saslušanja ima dužnost da aplaudira ili zviždi, cuvari da cuvaju, batinaš da bicuje...Zanati i dužnosti su apsurdni, ali „pravni sistem“ savršeno funkcioniše. Ginter Anders daje definiciju ove apsurdne podjele uloga: „Batinašev odgovor istovjetan je sa onima koje su na saslušanju davali namještenici njemackih logora smrti. To je odgovor obezvlašcenog koji je neodgovoran zato što mu se ne ostavlja odgovornost - odgovor onoga koji ne živi, nego je življen“.

Ipak, „stvarnu vrijednost dobrog toka jednog procesa mogu imati poštene ljudske veze“, kaže Jozefu K. slikar Titorijeli, dok ga uvodi u lavirint sudske mašinerije. Stice se utisak kao da državom vladaju demoni koji se ne vide i ne cuju. Koliko god bila velika „poštena ljudska veza“, ona je samo put do neke još „poštenije“. Kancelarijski direktor, prijatelj advokata Hulda, pravi je kapitalac kada je rijec o stvaranju visokih prijateljstava, u cilju poboljšanja K.-ovog procesa, ali on može biti samo jedan od bradate gospode iz prividno suprostavljenih stranaka sale za saslušanja. Svi oni, sa istim znackama su, naime, sitne ribe za istražnog sudiju, a koliko je ovaj sitan, dokazuje i K.-ova reakcija u trenutku kada mu Leni pokazuje portret u stanu advokata Hulda: „Opet samo istražni sudija?!?“ Dobrim vezama se, pritom, moraju tretirati veze sa „visokim cinovnicima nižeg stepena“. Kontakt sa konkretnim ljudima je nužan, mora se cekati danima u hodnicima suda, ako nema tih kontakata, nema ni traga od poboljšanja procesa, dakle, nema vas više, providni ste, ne postojite. Upravo kako je K. u ocaju opisao: „Jedan dželat mogao bi zamijeniti citav sistem“.

Iako je u romanu nedvosmisleno ukazano na nedostupnost, nepravednost i krajnju nehumanost sudske organizacije, ipak postoje dijelovi koji otkrivaju i izvjesne suprotnosti ovakvoj tvrdnji.

Nepobitna je tvrdnja da je imaginarna država i njena „pravicnost“ predstavljena krajnje negativno. Sud i sve što ima veze sa njim ima gotovo demonske crte - naslov sudijine knjige ne vidi se od prašine, sudski službenici se guše na svježem vazduhu jer su navikli na zagudljivi kancelarijski vazduh, stražari su krajnje neljubazni prema K.-u... S druge strane, država se pridržava pravnih i pravednih normi do najsitnijih detalja - stražari koji su bili neljubazni prema K-u se bicuju, K. može izabrati dan za saslušanja s obzirom na zauzetost u firmi, odreduje mu se gospoda za pratnju do preduzeca da bi njegov dolazak bio što manje upadljiv...

U trenutku kada u „sobi za stare stvari“ ugleda kako se, na njegovu žalbu, bicuju stražari koju su loše pospupali prema njemu, K. ne pokazuje milost - on želi da te ljude otkupi! Pomalo apsurdna situacija - istim sredstvima i doktrinama se služi i država u procesu protiv njega. Pa, nije li sam tražio da se ti ljudi kazne?!? Kada jedan od stražara, na smrt preplašen od onoga što ga ocekuje, molbom za oprost i poštedu zapišti od straha, K. ga odgurne, uz krajnje nehumano obracanje: „ne deri se“. Vapaj covjeka kome prijeti stravicna kazna za Jozefa K. mogao bi znaciti pogoršanje njegove situacije. Neko iz banke može cuti taj vrisak, upitati šta se dešava, a odgovor bi glasio: bicuju se stražari koji su uhapsili prokuristu Jozefa K. Ne, on to ne smije dozvoliti, radije ce se poistovjetiti sa batinašem. Još apsurdnija je njegova mirna savjest zbog takve odluke i vjerovanje u ispravnost iste kada je, nakon što je izašao na ulicu saznao da ga je prestravljeni stražar slagao da ga ispred ceka zabrinuta vjerenica. Nije li laž covjeka koji se hvata za slamku logicna? Nije li reakcija Jozefa K., dok su egzekutori sudske presude oštrili noževe nad njegovim oborenim tijelom, bila ista? Nakon što je na prozoru kuce u daljini ugledao posljednji put covjeka, on. se, u ocaju, pita. „Ko je to? Prijatelj? Dobar covjek? Neko ko ucestvuje? Neko ko hoce da pomogne?“.

Jozef K. je uhapšen na pravdi Boga, njemu je krivica neosnovano pripisana, a mogucnost odbrane gotovo onemogucena. Ipak, izvjesna logicnost hapšenja da se primijetiti u pocetnim stranama romana . Prije svega, na to ukazuje sam pripovjedac kada tvrdi da „mora da je Jozefa K. neko oklevetao, jer je jednog jutra bio uhapšen iako nije ucinio nikakvo zlo“.

Na tu logicnost ukazuje i razgovor Jozefa K. sa gospodicom Birstner, kada kaže da je on „nevin ili da bar nije kriv kao što se pretpostavljalo“. Dakle, on otkriva svjesnost o svojoj krivici kakva god ona bila, a njegov subjektivni sud da „nije kriv kao što se pretpostavljalo“ svakako (naslucuje citalac) nece i ne može biti konacan, svakako ne presudan. Prirodno je i to da stražari pred njegovim vratima tvrde da su oni samo najniži službenici koji ne znaju ništa o njegovom hapšenju, ali se krivica, kako kaže jedan od njih, podrazumijeva vec samim njihovim prisustvom. Nikada država, vec je receno, ne traži krivicu u stanovništvu - krivica nju privuce.

Pitanje krivice obradeno je u romanu sa posebnim akcentom. Iako Jozef K. nije ništa skrivio, njegova krivica se sama razvija tokom romana. Sve što K. može da uradi jeste da prevlada svoju situaciju, ali ne postaje ništa mudriji. Velika je njegova greška (gledano sa stanovišta odnosa u sistemu kojem pripada) to što u samom startu nije posvetio maksimalnu pozornost svojoj stvari. Ovaj negativan pocetak svog sudskog procesa dodatno je pogoršao kad se pojavio na prvom saslušanju rasterecen i nesputan, bez dlake na jeziku, sa kritikama koja se odnosi na kompletnu državnu hijerarhiju, dok se, nakon ignorisanja moguce pomoci jednog uticajnog gospodina kakav je kancelarijski direktor, gotovo zakopao do guše u teško i ljepljivo blato krivice. Dakle, krivica ne postoji, ona evoluira. Za krivicni postupak nijesu potrebni dokazi, oni mogu nastati u samom postupku, krivica nije datost - ona nastaje.

Kleveta je, po definiciji, prosuto perje, a demanti su sakupljanje tog perja. Pritom se podrazumijeva da demanti budu savršeno sroceni, da se perje skuplja sa velikom revnošcu, dok se kleveta jednostavno prospe, bez ikakve strategije i pripreme. Sami demanti podrazumijevaju ponavljanje navoda iz krivice, pa tek onda odbranu, jer, ukoliko se branimo, moramo najprije istaci od cega se branimo ili ogradujemo. Samo ponavljanje rijeci koje su nam stavljene na teret, izaziva, u izvjesnom (prije svega, psihološkom) smislu negativan stav treceg, nepristrasnog subjekta - slucajnog sudionika. Jozef K. je samom odlukom da se brani (što je jedina logicna i ocekivana odluka) upao u ovaj lavirint, dao se sakupljanju prosutog perja. Odbrana sopstvenim snagama ravna je samoubistvu - treba, dakle, tražiti pomoc. No, „covjek koji se oslanja na tudu pomoc, djelimicno priznaje krivicu, tražeci tudu zaštitu on upada u zamku tajnog prava bez ikakvog oslonca...tu je pocetak stvarne odgovornosti i konacna propast osumnjicenog lica“. Jozef K. se hvata za slamku, privata pomoc od sasvim sporednih ljudi, po uticaju daleko manjih od sebe. Kada sa Leni u svom krilu pomisli: „ja vrbujem pomagacice“ , K. samo za trenutak postaje svjestan koliki je put prešao od nesputanog mladog covjeka iz sale za saslušanje do situacije u kojoj odlazi sa obicnom slikaru-prosjaku sa preporukom, od njega kupuje onoliko slika koliko mu ovaj nudi, da bi, zauzvrat, saznao koja od tri nužna zla želi izabrati za sebe - potpuno oslobodenje (slucaj sa ovim ishodom se, pritom, ne pamti, „ali ga je moralo biti“), djelimicno oslobodenje ili odugovlacenje.

Greška Jozefa K. je u tome što uporno ostaje pri svojoj ljudskoj logici, umesto da se preda bez pogovora. To nije ljudska logika iz prizme humanosti, zasnovana na ljubavi prema bližnjem. Kod K. nema ljubavi, ali nema ni mržnje. On je individua koja ocekuje od svijeta oko sebe onoliko koliko on njemu daje, ne koliko on traži od njega. U najtežim trenucima, K. nema prijatelja, on ih i ne traži, ne trebaju mu, cak su mu i suvišni. Osoba koja bi, po logici, trebala biti rame za plakanje je njegova djevojka Elza, ali se ona pojavljuje samo jednom u K.-ovim mislima, sasvim slucajno, kao pomisao na odmor od napornog dana, i kao zabava nakon razgovora sa gospodicom Birstner. No, ova cežnja za susretom sa Elzom traje do trenutka kada K. napastvuje gospodicu Birstner. Ujak koji mu se nudi za pomoc i koji njegovu odbranu smatra neodložnom nužnošcu, za K.-a je samo „avet sa sela“. „Ljubavne veze zapocinju u „Procesu“ i drugim Kafkinim djelima vecinom polnim aktom. Slucajno, nasilno, neodoljivo. Sve ostalo spada u epilog. Nešto brutalno, proracunato krije se u eroticnim situacijama. Nedostaje duševna veza“.

U romanu Proces, po mnogim kriticarima, kao nikada do tada u književnosti je prikazan covjek u džungli univerzuma, gdje važe pravila potpuno suprotna od bilo kakve logike. Praški jevrej i covjek „bez književnih preteca i ucitelja, ali sa nastavljacima i ucenicima“ pokazao je jedan ucmali i zamrznuti svijet u kome sve što je živo ne daje znake života, dok ono što je mrtvo može svakog trena da oživi. Poslovi i zanimanja su krajnje apsurdni, sankcije za loše obavljeni posao ne postoje, postoji samo egzekucija. Niko ne saznaje više od onoga što treba da zna - znanje je na vrhu ljestvice smtrnih grijehova države iz „Procesa“. „Sve je zaposjednuto organizacijama, u vertikalnom i horizontalnom pravcu i niceg pod nebom neba osim organizacija“.

U svojim bilješkama o Kafki T. V. Adorno tvrdi da grada Kafkinih djela, poput skrivenog Božijeg djelanja nagovještava nacionalsocijalizam:

„Ispunilo se ne samo Kafkino prorocanstvo o teroru i mucenju. ’Država i stranka’, tako one zasijedaju po tavanima, prebivaju po gostionicama, poput Hitlera i Gebelsa u ’Kajzerhofu’, zavjerenicka banda instalirana kao policija. Hapšenje je prepad - sud je nasilje...Neobuzdanu vlast vrše subalterne figure, tipovipoput podoficira, kapitulanata i vratara“.
 

Nazad