U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji uticaj je imao Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. To je vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, u kojima Šantić aktivno učestvuje.
Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuju pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se pod jakim uticajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke, tako da otud dolazi i ambijent njegovih ljubavnih pjesama, koji je smješten u bosanske bašte pune behara, hamama, šadrvana. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovne su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma "Emina", koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Šantićeveva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.
Druga pjesnička tema imala je rodoljubni karakter. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ("Ostajte ovdje", "Hljeb"), dok u drugim pjesmama naglašava patnju kao važan historijski moment ("Mi znamo sudbu").
|
|
|
|
|
|